Fotografije: Korana (mislim da je autor Denis Stošić) i predgrađe o kojem je riječ u ovom postu tijekom rata (autor Dinko Neskusil)
.
.
- Šta ćeš za doručak – pitala je baka, dok su kroz prozore malog stančića pored Korane probijale prve blještave zrake sunca, a svijet se iz sparne večeri pretvarao u predivnu kolovošku nedjelju.
-Ništa – rekao sam – idem se malo vozit biciklom.
Na vratima sam zastao.
- Baka, ići ću u ulicu danas, doći ću tek navečer.
Imao sam bijelu majicu kratkih rukava, kratko podrezane traperice i sive tenisice.
Bicikl je bio narančasti «Pony», nedjelja je bila topla, grad se budio.
U plavoj najlonskoj vrećici imao sam sendvič koji sam si sam pripremio prošle večeri (jer sve sam si morao pripremiti sam, tako sam odlučio), dvije breskve i sok u tetrapaku «Polo limun».
Sjeo sam na bicikl i polako krenuo ulicom.
Neki susjedi već su prali automobile, stari djed iz susjedne kuće sjedio je na svojoj klupici, s Foginovog kupališta čuli su se prvi kupači, dječja vika, špricanje vode i zveckanje pivskih boca u malom kafiću u dubokoj sjeni vrbe.
Išao sam u svijet.
Prvi puta išao sam negdje sam – negdje dalje od Korane ili svoje nove ulice.
Dobro, išao sam s prijateljima u kino, na utakmice ili poslije škole u obližnju šumu, ali nigdje nisam išao baš sam. Zato sam one večeri kada smo, još mokre kose, s peckanjem na ramenima i svijetlim očima, pričali o tome kako bi trebali otići biciklima u predgrađe, vidjeti što tamo ima, onako, kako to rade u knjigama Mate Lovraka, znao da ću to prvo napraviti sam.
Vozio sam polako kroz ulice koje su do tada bile moj jedini svijet. Znao sam svaki prozor, svako dvorište, svaki natpis nad trgovinama smještenim u starim kućicama.
Osjećao sam se kao da odlazim na neki stvarno dugi put.
Slike su se polako mijenjale, jedina konstanta bila je Korana koja je blještala trenutak zeleno, trenutak plavo, uz povremene srebrne slapove.
Vidio sam cisternu skopske registracije kako se puni na benzinskoj stanici na samom rubu mog naselja, vidio sam veliku livadu prepunu maslačaka koja se prostirala sve do rijeke, a tamo, kod vode, bile su neke drvene klupe i stolovi, koje su valjda sami napravili oni koji tamo žive. Vidio sam i neke nove ljude, malog dječačića koji je smiješno hodao i puhao u maslačke dok je njegova nasmijana mama pokušavala održati korak s njim, izborane starce kako sjede na panjevima ili velikom kamenju pred trgovinom i ispijaju prvo jutarnje pivo, žene kako klofaju tepihe, muškarce kako peru automobile dok s radija odzvanjaju neke vijesti i ponekog psa, kako lijeno trčkara kroz već vruće jutro.
Skrenuo sam biciklom na tu livadu, otišao do onih stolova, sjeo za jedan i izvadio sendvič. Odmotao sam foliju u koju sam ga, vidio sam to od mame, umotao i počeo jesti. Bio sam sam, slike oko mene bile su nove, bio sam sretan.
Sišao sam do rijeke, one iste moje Korane, koja je ovdje ipak izgledala sasvim drugačije. Cijela površina bila je posipana nekom žutom peludi, s druge strane obale nisu bili jablanovi, već jednako velika livada i, još malo dalje, obrađena polja i kuće s krovovima od crvenkastog crijepa.
Ipak, kada sam skočio u vodu znao sam da je Korana – isto je mirisala, koža mi je jednako reagirala, nosnice se ispunile istom aromom kao i tamo dolje kod nas, na Foginovom.
Kada sam izašao, grupa dječaka sjedila je oko onog stola.
- Ej – viknuo je jedan od njih.
- Bok – rekao sam ja.
- Oćeš igrat nogomet – pitao je – fali nam jedan.
- Oću.
- Peđa – rekao je, nasmijao se srdačno i pružio mi ruku.
Dok smo igrali, oni stolovi i klupe su se polako punili, njihovim očevima, majkama, djevojčicama, ponekim djedom...
Stariji su nas gledali, smijali se, polako pripremali roštilj, djevojčice su se malo kupale, a malo gledale u nas, ogrnute bijelim ručnicima, odvraćajući pogled ako bismo pogledali u njih, baš kao što smo to i mi radili.
Igrali smo dugo, mirisalo je na travu, sijeno, neko još nepoznato cvijeće i vodu, na kožu lopte, na slane kapljice znoja na našem licu.
Kasnije smo sjedili za tim stolovima.
- Ovo je moj tata - rekao je Peđa, a simpatični brko, koji se predstavio kao Stevan, lupnuo me po ramenima i pitao čiji sam.
Rekao sam, pa se ispostavilo da zna i mog tatu i mog djeda.
- Ti si gost ovdje – rekao je – ti prvi biraš.
Gurnuo je pred mene velik pladanj s mesom tek skinutim s roštilja, uz širok osmijeh.
Još kasnije, ležali smo u travi, oni dječaci i ja. Grickali smo travke, pričali o ljetu, praznicima, školi, nogometu, pomalo osluškivali radijske prijenose nogometnih utakmica, osjećali se kao da se poznajemo stotinu godina, iako se do te nedjelje nikada nismo vidjeli, a svi su izgledi bili da i nećemo tako skoro.
Ustao sam, pozdravio se s dečkima, Peđa je doviknuo «a Dijanu nećeš pozdravit», na što je djevojčica duge crne kose okrenula zarumenjeno lice u stranu, a ja sam se, unatoč jednako zarumenjenom licu, nasmijao.
Dobacio sam Peđi breskvu. Nasmijao se i namignuo.
- Dođi nekad...
- Ideš prijatelju? – vikao je Stevan – pozdravi tatu puno.
Mahnuo sam mu rukom.
Dok sam polako okretao pedale svijet je postajao sve poznatiji. U daljini su se vidjeli karlovački neboderi i, ispred njih, stare kućice mog kvarta, utonule u crveno-narančasti sumrak.
U ulici sam sišao s bicikla, naslonio ga na drvo i sjeo na panj ispred kuće. Iz vrećice sam izvadio preostalu breskvu, zagrizao je i nasmijao se, onako kako se smiješ samo kada imaš dvanaest godina.
Toga ljeta svi su dani nalikovali jedni na druge i to nije bilo loše. Čak su i nedjelje bile bez one svoje uobičajene tužne crte. Toga ljeta nije se dogodilo ništa posebno, ali ponekad je baš u tome sva ljepota.
.
.
Samo par godina kasnije, počeo je rat. Rat u kojem smo još uvijek bili djeca, rat u kojem smo se, unatoč svemu, smijali, zezali, ljubili, prvi puta napijali i palili prve cigarete.
Mi u gradu.
Tamo u predgrađu, rat je imao neki drugi oblik, projurio je njime već prve jeseni poput zakašnjele tropske oluje, izrovao onu livadu, zapalio stolove i klupice oko njih i izbrisao one kuće kao da ih nikada nije ni bilo.
Nikada više nisam vidio Peđu, niti njegovog oca Stevana, niti Dijanu, niti bilo koga od njih. Neki su vjerojatno došli u grad te jeseni, ali nismo se prepoznali. Neki su vjerojatno otišli i na onu stranu s koje se pucalo po gradu, ali ne želim previše razmišljati o tome.
U predgrađu su danas opet kuće. Ne one iste, jer kad jednom nešto srušiš nema onoga koji će to ponovno izgraditi.
Jedino što je isto su livada, rijeka i ona nedjelja u kojoj sam u prvom mraku sjedio na onom panju i jeo breskvu.
Nedjelja u kojoj su ljudi bili nasmijani, dobri i sretni, i koju nije mogla izbrisati niti jedna granata.
Riječ je o prvom mostu u mom životu. Svega dvadesetak metara desno od moje kuće, tada je imao sivu ogradu (danas je plava). Ta ograda krajnje je opasna stvar, barem tako kažu roditelji, jer je jedan dječak bio neposlušan i gurnuo je glavu između šipki i ostala mu je zaglavljena.
Ja sam svoje roditelje uvijek slušao, pa sam zato glavu zaglavio između šipki na stepenicama u kući, a ne na mostu.
Taj most mogao bi imati i druga razna imena, poput nogometni most, jer njime se ide i na stadion.
Ipak, za potrebe ovog posta bit će poznat kao cirkuski most, jer na veliki plato s druge strane rijeke dolazili su cirkusi. Najljepša sjećanja iz predškolskog razdoblja vezana su uz ona jutra u kojima sjedim na panju s mamom i u ruci držim kruh s paštetom, a na mostu se odjednom pojave prva šarena kola, a potom i cijela povorka, zaključno s onim velikim kolima u kojima prevoze slonove. Dok sam bio skroz mali cirkus moje roditelje nije veselio poput mene, budući bih nakon zadnje točke neutješno urlao (još se sjećam jednog zločestog cirkusa koji je završio s medvjedićima koji voze male autiće i strašno je okrutno bilo što je to jednom moralo završiti).
Najbolji cirkus u gradu ipak se dogodio na jednom drugom mjestu, na velikoj livadi u Novom Centru, svega nekoliko dana nakon završetka rata. Ponovni dodir s normalnim svijetom, prevelika gužva na svakoj predstavi i oči odraslih poput očiju djece, nakon što su četiri godine bile praznije nego što bi ičije smjele biti.
Dedin most
Most na Dobri u Zadobarju važniji je kao vizura. Preko njega možda i nikada nisam prešao, ali je sastavni dio desnog pogleda, bilo s vikendice, bilo s obale, bilo iz rijeke.
Vikendicu je polako, godinama, gradio deda i tamo smo odlazili vikendima i praznicima. U gustom hladu radili su se roštilji, pili gazirani sokovi, pivo i vino, svirala se gitara i pjevale pjesme koje više nitko ne pjeva jer su smisla imale samo u nekom svijetu drugačijem od ovog.
Tamo, na mjestu s kojeg se desno vidi ovaj most, ljudi su uvijek bili nasmijani i sretni, a fotografija na kojoj kao sasvim mali dječak sjedim usred ogromnog polja maslačaka, dok me izvan kadra gledaju neki dragi ljudi, bolje od bilo kakvih riječi opisuje ono što sam nekad bio i ono što smo nekad bili.
Most samoubojica
Željeznički most na Kupi ostao mi je u sjećanju kao most samoubojica, zato jer se na njemu ubio jedan čovjek kojega je znao moj stari. Zapravo, možda se i nije ubio nego je slučajno poginuo, ne znam. Ja sam kasnije sanjao kako se na tom istom mostu ubio naš susjed Ilija Petrović. Ne znam odakle je baš on ušao u moj san.
Kada ideš preko tog mosta gledaš samo naprijed i hodaš, ali kad se vraćaš onda to znači da te dugo nije bilo i obično zastaneš negdje na polovici i gledaš na sve strane, kao da želiš što više upiti grad i sve ono što se događalo dok tebe nije bilo. To najčešće nije baš ništa posebno, samo potpuno sitne stvari poput male uličice kojom su barem jednom prošli prijatelji iz ulice i smijali se onako glasno, zidića na kojem je Jelena sjedila u sunčanom jutru i gledala negdje u daljinu, ili krovova na Mažuranićevoj obali, iza kojih je Korzo i slastičarnica u kojoj je neki dječak s plavom šiltericom, u jednom vrućem danu, u kojem tebe nije bilo, naručio sladoled od jagode i vanilije, sjeo na bicikl i s ručnikom prebačenim preko ramena krenuo kroz dugački park prema rijeci.
Most krijesova
Ne znam postoji li uopće podatak koliko dugo se gradske četvrti Banija i Gaza natječu u paljenju krijesova na Ivanje, ali čini se kako je tako bilo oduvijek.
Krijesovi i veliki vatromet uvijek se gledaju s ovog mosta, u prevelikoj gužvi, ili se sjedi na kupskom zidiću neposredno uz most, da se što bolje vide vatre na kupskim obalama.
Prije nego što padne mrak, s mosta se vide djeca u igri uzduž rijeke, djevojke na klupama, starice na željeznim balkonima prastarih kuća i mali prozor mikrobiološkog zavoda kroz koji se vide ljudi u kutama kako pregledaju dječje briseve grla.
Na mostu je i pekara koja na dan krijesova radi 24 sata, razrušena i napuštena kuća za koju nemaš pojma što je nekada bila, a tamo, na tom mostu, je i onaj trenutak u ljeto neke godine koja je počinjala s 199 u kojem je dečko s njemačkim naglaskom pitao kako može doći do Zagreba, auto je bio pun djevojaka i mladića, a skroz uz prozor sjedila je djevojka s pjegicama na licu i pomalo stidljivim očima koja te pogledala nekako posebno, baš kao i ti nju. Zaustavio se cijeli svijet, onako, na sekundu. Onda se pokrenuo i vaši životi nastavili su se u suprotnim smjerovima.
Ratni most
Iako su svi mostovi bili pomalo ratni, ovaj najviše zaslužuje to ime. Do njega se dođe u kasno nedjeljno poslijepodne, kada je cijeli svijet tužan. To je jedini trenutak kada svijet u ratu nalikuje na neki davno zaboravljeni svijet, s crvenim nedjeljnim nebom i onim osjećajem tuge zbog nekih nepoznatih ili davno zaboravljenih stvari. Onda sjedneš na bicikl i kreneš autoputom. Iako ne zastaješ, srce ti zakuca brže na onom mjestu gdje obično sjedite Valentina i ti, ponekad i Dino i Tihana s vama, i iako ne skrećeš pogled, dobro vidiš njene prozore u daljini i zavjese iza kojih u svojoj sobi radi nešto tako obično, a tebi najvažnije. Najdalje što možeš doći je malo preko tog mosta, dalje se ne smije. Jednom juriš prebrzo i izgubiš ravnotežu baš na mostu, baš na mjestu gdje nema ograde, ali se srećom zabiješ u prvi stup nakon praznine i ne padneš u rijeku.
Te sreće, par godina nakon rata, nije autobus pun poljskih turista. U kasnoj noći mještani ih izvlače, mokre i naglo probuđene iz autobusnog sna.
Umrli most
Kod pontonskog mosta na Korani ljeti je bio vaterpolo gol. Teško je bilo doći na red, ali kada smo došli, najčešće bi igrali vaterpolo sve dok više nismo osjećali ruke i noge.
Na prvi pogled čini se kako je taj most uništen u ratu, ali ako si jednom, u ljeto 1991., u svojim prvim večernjim izlascima, stajao na turbini s Jelenom, dok iza vaših leđa u kafeteriji svira neka dobra muzika, stotine dječaka i djevojčica sjedi, priča i smije se svuda naokolo, a u njenim očima svjetluca odbljesak slapa obasjanog žutim reflektorima, onda je dovoljno samo da zažmiriš i da znaš da je pontonac uvijek tamo i da čak ni granate ne mogu maknuti sastavni dio jednog pogleda.
Noćni most
Ovo je najnoviji most u gradu. Ima svoju važnost ponekad noću, kada uđeš u Marmontovu aleju, ispred tebe je dugi drvored platana od kojeg se čini da večernji zrak svjetluca zelenkasto-žuto i nekako ti se još ne ide kući.
Onda možeš otići na ovaj most, otići negdje na sredinu, tamo gdje je ograda uvučena i možeš gledati kako izgleda tvoj svijet noću. Zrak miriše na riječno bilje i mokro kamenje, a ti, eto, stojiš i gledaš u svijet i čini ti se kako bi tako mogao zauvijek.
Nepostojeći most
Na ovoj fotografiji, očito, mosta nema. No to je ono što ja vidim sa svog prozora i budući sam nepopravljiva ljenčina ponekad zamišljam kako bi bilo dobro da je baš tu, ispred mog ulaza, neki most za Drežnik. Onda se sjetim da nemam šta tražiti na Drežniku, pa nastavljam razmišljati kako bi bilo dobro da u tom naselju osnuju nogometni klub i sagrade igralište točno preko puta moje zgrade, tako da se po tom mostu koji će biti sagrađen, može doći točno tamo, u nedjeljno jutro, kada vjetrovi u grad odnekud donesu miris kukuruza.
D most
Drveni most na Korani je D Most. S jedne njegove strane je slap, turbina, ploče, Foginovo kupalište...s druge su Ljubavni otoci.
To je most na kojem se kasno noću svira gitara, pije se i pjeva, ponekad iz ruke u ruku kruži trava i tamo si uvijek s ljudima koji su ti dragi.
Kad danju sjediš na tom mostu uvijek je sunčano i toplo i čini ti se kako tvoj pogled obuhvaća cijeli svijet ili barem sve ono što je važno.
I ako slučajno napraviš grešku i naumiš napisati nešto o tom mostu postat će ti jasno da ne možeš, jer ga jednostavno previše voliš.
Taj most nije za pisanje, nego za sjedenje, sunčanje, gledanje, ljubljenje, pjevanje, grljenje, smijanje i dugu šutnju s nečijom glavom naslonjenom na tvoje rame, dok čekate zoru i prve kapljice crvene na nebu, tamo iznad mljekare.
- E ajmo negdje skroz bezveze - kaže Goran, dok sjedimo, a gdje drugdje nego na stepenicama....
- Može - odgovaram ja spremno, misleći kako u planu ima da se popnemo na Zeleni neboder, odemo u Toplanu pitat jel možemo ić na vrh dimnjaka, ili, recimo, da idemo poput djece gradit zemunicu u Kozjači.
"Hm"..."mogli bi..."...."a di?" - govore ostali.
- Ne znam, koji je najgluplji grad na svijetu - pita Goran i ja već vidim cijeli scenarij. I slabo mi je od njega. Zato odmah vičem:
- Duga Resa!
Duga Resa nije najgluplji grad na svijetu.
Nije najgluplja, a nije čak ni grad.
Jedino je na svijetu.
Ali vičem "Duga Resa" zato što je dovoljno blizu da kad ustanovimo da smo idioti možemo relativno brzo doć doma.
Onda Surla počinje filozofirat kako nijedan grad nije glup. Surla voli gradove. Sve. I sad melje o tome, a ja se uopće ne mogu sjetit što je pričao. Da, ja filozof. Ja pamtitelj. Ne mogu.
- Dobro, dobro - prekida ga Goc - onda koji je najnepoznatiji grad u Hrvatskoj?
- Duga Resa - opet kažem ja.
Oni se smiju, a ja sam tužan. Znam da se ne mogu obraniti, da će mi za par minuta sve to biti super smiješno i super fora i da ću koji smo idioti shvatiti tek kad bude prekasno.
Za par minuta sve to mi je super smiješno i super fora.
Nabrajamo gradove, ali nikako da nađemo najnepoznatiji.
Garešnica nije, jer je stalno spominje Pervan.
Kutina isto nije, zašto bi Kutina bila najnepoznatiji grad na svijetu, koji glupi prijedlog.
- Belišće - veselo viče Denis, a ostalima svjetlucaju oči od sreće.
- Grad papira, imao nogometnog prvoligaša - kažem ja, uništavatelj zabave.
Onda se Goran sjeti:
- Pa ako je najnepoznatiji onda ga se i ne možemo sjetit!
Svi su ponosni na pamet našeg prijatelja. Tapšemo ga po ramenima dok iz auta izvlači auto kartu.
Gledamo.
Gledamo.
Gledamo.
- VALPOVO!!!
Shit...
Valpovo je stvarno najnepoznatiji grad.
Ali, Valpovo je daleko.
Ne želim u Valpovo.
A tako mi je dobra fora.
Znam da će mi biti užasno glupa čim dođem u Valpovo.
Ali sad je super.
O ne...
Razmišljam kao manijak o tome što bih povezao uz Valpovo, ali ne mogu. Nema ništa. Pitam Surlu da mi šapne, on sigurno zna nešto, on zna nešto o svim gradovima, pa tako i o Valpovu.
Neće. Đubre.
Onda ga pitam koja rijeka ide kroz Valpovo, to jest idu li rijeke uopće najnepoznatijim gradom u Hrvatskoj...
- Karašica - kaže on, a ja sretan.
- Ne možemo u Valpovo! Tamo je Karašica, Valpovo je poznato po pjesmi "Pokraj Karašice selo malo"!!! - stvarno sam sretan dok im to priopćavam.
Naravno, glup sam.
Uvjeravaju me kako to nije pjesma o Valpovu, jer Valpovo nije "selo malo", već najnepoznatiji grad u Hrvatskoj.
Gotovo je.
Ne mogu im više ništa.
I tako par dana kasnije, žalim sam sebe. Jednim dijelom se smijem, baš mi je super fora, ali drugi sam svjestan koji smo mi idioti. Vjerovali ili ne, slažem si sendvič, stavljam si i sokić u ruksak i idem u Valpovo.
Auto trubi, izlazim van, a vani je magla, vani je zima, vani je sivo.
Znate li nekoga tko kad je vani magla, zima i sivo pomisli "ah, kako dobar dan za otić malo do Valpova"? Ne znate?
Ja znam nažalost.
I tako mi idemo.
I pričamo o Valpovu.
- Možda je Valpovo sekta, pa se zato za njega ne zna - mudruje Goran i priča o američkim gradićima koji na prvi pogled izgledaju skroz normalno, a onda poslije ispadne da su svi stanovnici članovi neke sekte koja čeka da ih vanzemaljci pozovu na svoj svemirski brod, ili su u gradu samo djeca, koja su pobila sve roditelje i onda ih pokopala u kukuruzima.
- Jel ima u Valpovu kukuruzišta - pita Ivana i mi joj se smijemo, iako nam nije baš svejedno.
Naime, sjebano je kad radiš takve idiotarije, onda počneš u sve vjerovat.
Malo šutimo, pa se onda počinjemo nadat da Valpovo nije sekta.
I smišljamo kako bi moglo postat popularno na cijelom svijetu. Padaju ideje o izgradnji velike kongresne dvorane koja će ugostit svjetsko prvenstvo u bridžu, te dobitku na lutriji nakon kojeg ćemo u NK Valpovo (ili kako se već zove nogometni klub, a čak i Valpovo ga mora imat) dovest Ronalda, Tottija i Mladena Burnaća.
Burnać će bit golman.
Onda smišljamo legendu o Valpovu. Nismo baš raspoloženi, pa jedva počnemo smišljat priču o gradu koji je nastao od nanosa Panonskog mora, koji su na to mjesto nanosili svašta nešto "val-po-val".
Nevjerojatno smo dosjetljivi.
I onda dođemo.
Valpovo je stvarno tu.
Sretni smo kako nikad nitko nije bio sretan. Vidimo tablu na kojoj piše Valpovo i stvarno smo sretni kao da nismo normalni.
Kao?
Haha....
Parkiramo, izađemo iz auta i tamo je neki dvorac. Dobar je. Lijep. Goran odmah juri nekom tipu i pita ga kakav je taj dvorac.
- Paranaunoma - kaže tip i neljubazno odjuri od nas.
Čovjek bi rekao da će bit sretan što vidi turiste, ali prevario bi se. Njegova pojava ipak nas je razveselila jer je otpala mogućnost da su svi odrasli zakopani u kukuruzima.
Goran ne odustaje lako, sad vidi neku babu, pravu pravcatu babu istu kao u svakom gradu na svijetu. Čak ima i ceker.
- Kakav je ovo dvorac gospođo, molim vas - pita Goran
- Pandanamor - kaže baba.
- Oprostite, kako? - ponavlja Goran.
- Pradaroman - ponavlja mu baba.
Onda dolaze neke cure. Komada tri.
Zaustavljamo ih i one za razliku od odraslih i baba s cekerima, cijene pojavu turista u svom gradu.
Objašnjavaju nam da se dvorac zove "Prandau Povlaka Norman S Dva N". Malo čudan naziv, ali tko smo mi da sudimo.
Goran ih intervjuira o mogućnostima za zabavu u Valpovu, a one spominju da u izvjesnom "Broadwayu" piče narodnjaci.
Super.
Denis ima facu ko iz crtića. On, naime, mrzi narodnjake.
Mislim, svi ih mrzimo, ali on posebno.
To jest, svi ih mrze, ja posebno, a Denis nije normalan. On kad navečer ode kući, opere zube, legne se, pokrije do zuba i onda se u mraku smješka zamišljajući kako ulazi u neki klub s narodnjacima, baca bombe na sve strane, mitraljezom kosi slučajno preživjele, brutalno siluje pjevačicu, a posebno razrađen mu je plan ritualnog ubojstva svih članova benda, svakog s njegovim instrumentom.
E sad, u čemu je problem. U tome da srednja od njih (nije cijelo vrijeme srednja, ali kad su dolazile prema nama bila je srednja) ima dugu smeđu kosu i tamne oči i jedva primjetni ožiljak pored usne i lijepu majicu i svijetloplave traperice na kojima se vidi kako su joj noge lijepe (a i još neke stvari nisu loše, kad pogledaš onako s leđa) i ima lijep glas i lijepo se smije....
Pa se ja zaljubim u nju.
Onako na pola sata. Do sat.
Sjedimo s njima u nekom bircu, smiju se kakvi smo kreteni, i tu sad dolazi onaj trenutak o kojem sam pričao još na početku.
Trenutak u kojem više nije super smiješno i fora, nego shvatimo, onako doista shvatimo da sjedimo usred Valpova bez ikakvog razloga. Da smo umorni. Da smo daleko od stepenica na kojima inače sjedimo.
I osjećamo se kao totalni idioti.
Potpuno rezignirano šećemo još malo po Valpovu, koje izgleda prilično gradoliko, čak simpatično. Stvarno. Od naših novih jednodnevnih, to jest nekolikosatnih prijateljica, saznajemo kako je Valpovo imalo odbojkaškog prvoligaša.
Haha. Tipično. Najnepoznatiji grad u Hrvatskoj imao je prvoligaša u najnepoznatijem sportu u Hrvatskoj.
(jednom čitam Sportske i odbojkaške izvještaje i vidim rezultat Karlovac-Osijek 3:0, a ispod piše "gledatelja 150" i mislim si kako je sramota da je tako malo ljudi, a onda pogledam ostale utakmice i ispadne da je tih 150 najveća posjeta - Hrvati ne znaju odbojku, ne zanima ih, gotovo, odbojko nepoželjna si, odi u Italiju ili već negdje).
Ona moja srednja više nema tako tamne oči. Provirilo je neko sunce i sad mi se čine malo svjetlije.
Fnje-fnje sam uglavnom. Puding od Valpova.
Na kraju, ipak idemo doma.
Sami sebe tješimo kako smo super i kako je bilo baš fora i kako smo genijalni, jer kome drugom bi to palo na pamet.
1. Valpovo - grad koji ne postoji, nitko ne zna nikog iz Valpova, nitko ne zna ništa o Valpovu, Valpovo je mit ili zavjera, zato se i ne spominje u ovoj priči
2. Daruvar - grad u kojem ima svega što čovjek može zamisliti
Slika 1: Balkon
Gusti snijeg, mokro tlo, golo drveće.
Slika 2: Korana
Voda. Ljeto. Smijeh. Djeca. Rijeka.
Slika 3: Wannabe autoput
Prašina. Sunce. Starke. Osmijeh. Asfalt.
Slika 4: Balkon
- Nikad neće doć proljeće - kažem ja rezignirano.
- Ma oće oće - odvraća kolega.
- Neće neće - uvjeren sam ja.
On se smije.
Ja ga mrzim.
Ma dobro, ne mrzim ga zapravo. To se tako kaže.
- Kaj se smiješ koji kurac?
- Pa tak si to super rekao, onak ozbiljno, na trenutak sam zbilja povjerovao da proljeće neće doć ove godine.
- Pa kad neće.
Slika 5: Korana
Mokra kosa. Zelene oči. Breskva.
Slika 6: Wannabe autoput
Daljina. Kuća u plamenu. Metak.
Valentina gleda prema gradu, ja prema Kordunu...
- Ubit će me mama ako sazna da sam opet bila na autoputu...
- Zašto?
- Pa znaš da su pucali na one klince na Korani...
Znam.
Nekako, znam i da po autoputu neće. Ne mogu to baš objasnit. Samo znam.
Slika 7: Balkon
- Kaj 'š pisat danas?
- Neam pojma.
U biti, imam. Natjecanje iz engleskog za osnovne, iz matematike za srednje, nešto o tenisu.
Ali ne da mi se pričat.
Slika 8: Korana
Noć. Slap. Drveni stolovi na terasi. Duga kosa, neki tamo osmijeh.
- To ti je Ninina sestrična - kaže Zoka.
Sjedi i dalje tamo, sjedim i dalje tu, samo ponekad razmjenimo poglede.
Još uvijek je Ninina sestrična.
Tek jednom puno kasnije postat će....Valentina.
Slika 9: Wannabe autoput
Vruć asfalt. Mrtva pčela u prašini. Tišina.
Everybody hurts.
Sometimes.
Slika 10: Balkon
- Dosadno je.
- Je.
- Ajmo smišljat kaj još ima u Daruvaru.
- Ajd.
Smišljamo.
Slika 11: Korana
- TKO VAS JE DIRAO!!?? - dere se Tomo Vinković.
Ne zove se tako.
Ali je prvi Bjelovarac kojeg smo upoznali, pa ga zovemo tako jer na svim šahtovima u gradu piše "Tomo Vinković Bjelovar".
Nije nas nitko dirao.
To jest, dirao je samo Ivana. Dirali su.
I bili su veeeeliki.
Pored njega su drugi dečki, malo dalje je Nina Mandić.
Ljeto. Voda. Šum slapa. Drvo. Maline.
Slika 12: Wannabe autoput
Valentina ima usku bijelu majicu ispod koje se sjajno ocrtavaju grudi.
- Zaš mi gledaš u majicu? - smije se.
- Čitam kaj piše.
- Niš ne piše - odgurne me lagano, zabaci kosu i nasmije se.
Prelijepa je u tom trenutku.
Negdje u daljini bruje vojni kamioni.
Ne znam podrhtava li mi trbuh od tog zvuka ili od njenog osmijeha.
Slika 13: Balkon
Daruvar još ima:
- stazu za formulu 1
- veliku robnu kuću s malim Disneylandom gdje roditelji mogu ostavit djecu dok kupuju
- četiri veeeelika staklenika: u prvom je tropska pješčana plaža, u drugom skijalište s pravim snijegom, u trećem pustinja s malom oazom, a u četvrtom cijelo vrijeme pada topla ljetna kiša, a ljudi šeću po popločanim ulicama slatkog imaginarnog gradića. ima i peti staklenik u kojem nema ništa, ali zato kad šećeš kroz njega možeš zamišljati što god želiš. U Daruvaru se to može.
Slika 14: Korana
- Ajmo bacit noćno kupanje - kaže Marac.
- Di da ga bacimo - pitam ja.
- Daj odjebi - smije se.
Razmišljamo. Razmišljamo. Razmišljamo.
Onda počinje kiša.
I razmišljanja više nema.
Deset sekundi kasnije miris Korane je duboko u mojim nosnicama, ronim do slapa, spuštam se niz njega i kasnije plivam...ljeto je još dugo, život je još dug...ništa ne može poći krivo.
Slika 15: Wannabe autoput
Moja gornja usnica između njenih usana. Ona u mojem krilu. Moja ruka na njenim leđima.
Nešto kasnije, na njenim grudima.
- Opet čitaš, ha?
Smijemo se. Jako.U daljini se čuju rafali.
Slika 16: Balkon
- Sjetio sam se - kaže kolega.
- Upitnik - kažem ja.
- Kaj upitnik?
- Pa to sam rekao umjesto upitne face.
Smijemo se. Jako.
- Kaj si se sjetio?
- U Daruvaru ima i proljeće.
Odjednom, to zazvuči nekako tužno.
Slika 17: Korana
Voda je crna, vidi se samo odraz velikog žutog mjeseca. Iz kafeterije, čuje se zveckanje leda u čašama, smijeh djevojaka i "Nekako s proljeća" s radija.
Slika 18: Wannabe autoput
Nebo je zeleno. Dolje u gradu, polako se pale ulična svjetla.
- Mrak će, stvarno moram doma - kaže Valentina.
Iz nekog razloga, roditelji često misle kako su granate smrtonosnije po noći.
Slika 19: Balkon
- Ajd, treba se radit - kaže kolega.
Ustajemo i ulazimo u sobu.
Iza nas, snijeg je sve gušći.
Slika 20: Korana
Idemo doma.
Kupujemo vruća slana peciva, sjedimo na zelenoj ogradi i pričamo.
Ulica je pusta, tri su sata ujutro
Oči su nam bistre.
Ljeto je ispred nas.
Slika 21: Wannabe autoput
Zagrljeni hodamo prema gradu.
Sa svakim korakom sve je mračnije.
Iza nas, svijet je pust.
Ispred nas, svijet je zbunjen.
Kod Gimnazije se osmjehne, namigne mi i poljubi me u obraz.
Nekako mi je krivo što živi u ratu, baš ona.
Zimsko poslijepodne. Onako. Kad već malo naginje na sumrak.
(jezerce/"bara" u karlovačkom kvartu Novi Centar, autor fotografije Branko Rožman)
.
- Jel se zaledila bara - pita Bane, onako da čovjek ne zna zajebava li se ili pita ozbiljno.
- Kaj bi se išo klizat - pitam.
Ili kažem. Ili nešto.
Smijuljimo se bezveze, iako ništa nije smiješno.
Onda se sjetim kako je Lero, brat Poglavice Jakova, jedne davne noći dok smo mi pored bare pričali o nečem sudbonosnom poput toga hoćemo li sutra u kino, u šumu ili sagradit tvrđavu od snijega, otišao na sredinu bare i počeo kao idiot nabijat s kamenčinom po ledu.
- A daj ga vidi - rekao je Zoka i počeo se smijat.
- Jebe mi se, nek upadne - bez imalo bratske ljubavi rekao je Poglavica Jakov, ali onda smo ga podsjetili da Indijanci poštuju mentalno zaostale, pa mu je ipak viknuo nešto poput "kretenu, dolazi ovamo, ubit će te mama ako se utopiš".
Uglavnom, bara je zapravo malo jezero usred neboderskog naselja. Navodno i vrlo čisto, jer jedan tip koji kad mu pokažeš komarca može o njemu pričat dvije godine, tvrdi kako u njemu žive neke biljke i male životinjice koje uspjevaju samo u super čistim uvjetima.
*
I tako.
Jezerce se prije stalno ledilo, ali prije je i zima nalikovala na sebe, pa bismo nakon ručka, dok se kratko poslijepodne već lagano počinjalo pretvarati u sumrak, kroz škripavi snijeg išli prema njemu, bacajući usput grude prema udaljenom drveću i onda se praveći kako smo gađali baš to stablo koje je gruda pogodila. Još bolje bi bilo kad gađaš neko drvo pet metara dalje, a gruda prođe milimetar od nekog skroz drugog stabla i onda ti kažeš "ijooooo!!!!!" uz facu nogometaša koji je promašio odlučujući penal i dođe i tebi žao kako si za dlaku promašio drvo koje uopće nisi gađao. Onda svi misle kako ti super gađaš, a ne kao oni, koji se samo prave da su baš to gađali, a zapravo....dobro, shvatili ste.
Kako bi se približavali zvuku struganja klizaljki po zaleđenoj bari, netko bi se uvijek sjetio razdoblja kad su se "zgrade kod bare" tek gradile i kad smo kao klinci jednoznamenkastog broja godina trčali po gradilištu i barakama, sve dok Crijevo nije pao s jedne od njih.
Onda bi, taman na cesti, netko, obično Kic, počeo imitirat Crijeva iz tog dana, kad se s krvavim ustima i vrišteći bacio na nekog fiću i šokiranom i isprepadanom vozaču zaurlao "vozite me u bolnicu!!!! umirem!!!!".
Dobro, tad se zbilja i razbio, ali i inače je bio sklon razbijanju i paničarenju, pa je sasvim uobičajena scena neka u kojoj mi, recimo, idemo pored ograde tvornice "Velebit", a Crijevu zapne prst na žicu i poreže se do krvi.
Onda panično pita jel se može od toga umrijet, pa se Poglavica Jakov sjeti tetanusa, netko drugi sepse, netko treći ih smiruje i govori kako će mu vjerojatno samo odrezat prst i na kraju priča završava tako da Crijevo s ranjenim prstom u zraku urla i trči doma.
*
Na zaleđenom jezercu tada je znalo biti i po stotinjak dječaka i djevojčica, pa je zapravo vrlo čudno da led nikada nije popustio. Događalo se to samo uz obalu, tako da se smočiš samo do koljena ili eventualno do pasa, a svojevrsni rekorder je izvjesni Obradović koji je jednog poslijepodneva upao čak tri puta i svaki puta otrčao doma i vraćao se sa suhim hlačama.
Međutim, svakog poslijepodneva barem bi se jednom čuo zvuk pucanja leda. Nikada nije posve popustio, ali taj zvuk krckanja koji se odbijao od okolnih nebodera i širio se, uvijek bi nas sve dobro isprepadao.
Na jezeru su se djevojke uglavnom klizale baš s klizaljkama, dok smo se mi zaletali u baksama i tako se otklizavali "tko će dalje". Možda je netko od dečki i imao klizaljke, ali je dobro znao da mu onda ne gine vječni nadimak Curica, Virtuozni ili Nježni, pa se nije usuđivao pojavljivati. To se, doduše, promjenilo kada je jednog dana prema bari dolazio Hrvoje s klizaljkama preko ramena, na što je Kic skoro pao od smijeha, ali smo se onda uozbiljili zato jer je u drugoj ruci držao i pravi hokejaški štap i još praviji hokejaški pak.
*****
- Koji je ovo jebeni kurac? Labirint za patke? - dere se Bane svojim medvjeđim glasom, dok stojimo kraj jezerca koje su nešto kao krenuli uređivati i sad zbilja trava izgleda kao labirint za patke. Jasno, nema šanse da je zaleđeno, čak ni sada kada zima nalikuje na one nekadašnje.
- Ne gledaj u taj prozor - okreće se meni i smijemo se.
- Odjebi - kažem ja i tek tada postajem svjestan prozora.
- Zapravo, u koji da ne gledam, ha? ha? ha? - pitam i okrećem se u oba smjera, kako prema Nikolininom u koji sam gledao one zime prije rata, tako i prema Jeleninom u koji sam gledao prve ratne zime.
- Da, pa sad ti je vrijeme da zbariš nečiju mamu - kaže Ivo uz blentavi cerek, aludirajući na činjenicu da su Nina i Jelena sestrične.
- Tko vam je kriv kaj ste gejevi - poručujem.
- Pa zato nas i voliš - smije se Bane, dok nebo postaje crveno, a patke s jezerca poleću u nekom nepoznatom smjeru.
*****
- Jel se zaledila bara - pita Bane, dok sjedimo duboko unutar velikog Srednjeg ulaza, smrzavamo se kao idioti i povremeno se trzamo kad padne negdje blizu.
- A ko će to znat - kažem.
- Crijevo - pokazuje Kic i odjednom to djeluje kao nešto najsmješnije na svijetu. Pomisao na Crijeva kako trči prema bari pod granatama da vidi da li se zaledila tjera nas na histeričan smijeh u jebeno sivom zimskom ratnom poslijepodnevu, toliko glasan da jedna od susjeda izviruje plašljivo iz podruma, ne bi li vidjela nije li možda do ulaza došla grupa izrazito veselih četnika.
I tako.
Sjedimo, smrzavamo se i pričamo o prošloj zimi koja djeluje kao da je bila u doba Sumerana ili tako nešto. Poglavica Jakov je negdje na ratištu, Lera mama ne pusti van, Obradović se upisao u četnike, a Crijevo je doma i gleda televiziju, jer je jedini čovjek uz Hrvoja Hitreca koji voli seriju "Smogovci u Domovinskom ratu".
Sjedimo poredani na stepenicama, ne znajući što bi drugo radili.
- "S one strane ulice, stanuju djevojčice, kojima kojima, miriše koža" - pjeva Bane i smiješno klima glavom lijevo-desno, u čemu se pridružujemo i na trenutak nam se čini kao da smo zbilja u nekom drugom vremenu, u nekom vrućem ljetu, sjedimo na zidiću i promatramo lagano obučene djevojke kako zalaze u šminkerske kafiće držeći pod ruku nekakve papane.
Onda se čuje avion i isprva nitko ne reagira.
Onda se sve zatrese, kroz zrak bruji zvuk nekakve lomljave, odbija se od okolnih zgrada i širi se svijetom.
- Puca led - kaže Bane i, odjednom, to zazvuči kao nešto najtužnije što je itko ikada izrekao.
U nekim davnim danima u kojima su posljednje dvije kalendarske brojke bile iste kao one koje se izmjenjuju od mog rođenja, ali su prve dvije bile točno za jedan manje (dakle, iz 18 su prelazile u 19), Velika Kavana bila je neizostavan dio svake priče o karlovačkom životu.
U nekim prastarim proljećima i ljetima nedjeljom su se ispred Velike Kavane održavali koncerti limene glazbe, parkovi bi zazelenjeli čitav svijet, a lijepe djevojke šetale su ruku pod ruku, dok su ih budno pratile oči njihovih teta, kao i mladića koji su na terasi ispijali neki aperitiv.
Kod Kavane se koncertiralo, kod Kavane se upoznavalo, tamo su bili plakati koji su obavještavali o večernjim balovima i predstavama u kazalištu, prvim nogometnim utakmicama, ili gostovanju svjetskih šahovskih prvaka, u toj istoj Kavani, gore na katu. I bila je kao neko malo središte svijeta koji se nikada neće ponoviti, okružena 200 metara udaljenom sinagogom, 400 metara udaljenom katoličkom crkvom i 500 metara udaljenom pravoslavnom crkvom. Ta dva u pogledu gotovo spojena tornja, dok plavim nebom plove bijeli oblaci i leti poneka ptica, zauvijek će ostati prva pomisao kada ti netko spomene centar grada.
Sjedili su tamo Nikola Tesla, Ivan Mažuranić, Vjekoslav Karas, braća Seljan, Stjepan Radić...prve dječačke stihove pisao Ivan Goran Kovačić, sjedili su tamo i svi oni obični ljudi, jednako važni, jer bez njih ne bi bilo ni grada, niti bi ikakvog smisla imao miris kestena i ogroman park u koji se kod Kavane ulazi, tako da onda možeš satima šetati kroz gusto zelenilo i zapravo obići pola grada hodajući samo kroz parkove.
Sjedila je tamo, ili barem pored Kavane šetala i razmjenjivala poglede s nekim dečkom, i Branka Friedrich. Sedamnaestogodišnja djevojka, umrla 1939. godine, od čije je povijesti ostala samo lijepa bijela grobnica s uplakanim anđelima, na koju si jedne ratne zime položio crvenu jabuku i ne znajući zašto to činiš. Te 1939. godine nad grobljem su, kao što to uvijek čine, letjele ptice, a okruženi drvoredima kestena i platana neki su dječaci i djevojke proživljavali svoju prvu smrt. Smrt djevojke kojoj se u grobnici nikada neće pridružiti roditelji. Jer, za dvije godine umrijet će i cijeli jedan svijet, a tebi će kroz glavu proći pitanje je li prezime Friedrich židovsko ili njemačko i nadat ćeš se da je njen otac bio dobar čovjek koji je zbog svog prezimena nastradao 1941. ili pak 1945. godine, nadat ćeš se to, jer napušten, a svejedno uvijek tako čistobijel i uredan grob sedamnaestogodišnje djevojke priječi te da pomisliš kako je možda bio među onima koji su druge činili nesretnima.
I nikada nećeš potražiti ono drvo u koje su, kako ti je pričala bakina prijateljica, Branka i njen dečko urezali svoja imena.
U tom drvu cijela je priča o tome što je nekad bila Velika Kavana i u tom drvu cijeli je tvoj grad i cijeli jedan svijet.
A nema potrebe da tražiš svoj svijet, jer on je ionako oduvijek u tebi, čak i kada se čini da ga nitko drugi ne vidi.
.
Snijeg, park, noć
.
.
Zlatko Gursky u knjizi "Karlovac - panorama jednog vremena" ima i nekoliko lijepih fotografija karlovačkih parkova prekrivenih velikim i dubokim snijegom. Dok listaš tu knjigu, iako si dječak, shvaćaš zašto se na tatinom licu pojavljuje osmijeh svakog ljeta kada, pri povratku s mora, po prvi puta u daljini ugledate prepoznatljive tornjeve i nebodere. I shvaćaš zašto i tebe zaboli trbuh kada prolazite kraj table na kojoj piše "Karlovac", jednako onako kako te je bolio jednom davno, kada je 7.a imao likovni nakon vašeg sata i Danijela se zarumenila dok ste se mimoilazili na vratima učionice.
Dok iste zime s prijateljima ideš kroz park cijeli svijet je bijele boje.
Godina je 1989., imaš četrnaest godina i dok hodate kroz duboki snijeg hladno vam je. Bilo bi lijepo pomisliti kako je negdje u kutku svakog od nas bila pomisao da je, uz svu tu hladnoću, taj mirni park pretrpan snijegom u jednoj sasvim običnoj večeri djetinjstva, najtoplije mjesto na kojem ćemo ikada biti u životu.
Na drugoj strani parka jarkožuto svijetli Glazbena škola, kroz oštri miris snijega i vode probija se samo naznaka mirisa prženih krumpirića iz crvenog kioska preko puta Velike Kavane, a para hladnoće koja se diže s površine snijega i izlazi iz naših usta kada nešto progovorimo jedva osjetno bude narušena dimom prve cigarete u životu.
Kada bi se u tom trenutku na sekundu zaustavio čitav svijet, na samom rubu velikog parka stajala bi skupina dječaka i djevojčica. Svuda oko njih je dubok snijeg, lijevo je Velika Kavana kroz čije zavjese probija mutno žuto svjetlo i naziru se obrisi stalnih gostiju, stolovi s lagano umrljanim stolnjacima, velika topla peć od koje se lica zarumene kao od vina i starogradske melodije na prastarom radiju.
Desno su klupe prekrivene snijegom, veliki šanac i, na drugoj strani, zgrada Glazbene škole, krovovi stare jezgre i vrhovi crkvenih tornjeva s bijelim snježnim kapama.
U zraku su zaustavljeni oblačići pare, lebdi miris Ivanine žvakaće s okusom jagode, na tvom ramenu ovlaš je naslonjena Karlova ruka, na licima su osmijesi, u očima iskre.
S lijeve strane je Velika Kavana i odrastanje. S desne strane velik je snijeg i djetinjstvo.
Kada se svijet ponovno pokrene neće biti sudbonosnih raskrižja i velikih životnih odluka. Život teče polako, a večeri traju toliko dugo da u njih stane i piva popijena u zagrijanoj Velikoj Kavani i grudanje, spuštanje niz šanac, valjanje po snijegu i dodir zaleđenim nosovima dok je Ivana ispod tebe, kao jedan od poljubaca koji se nikada nisu dogodili, ali ćeš ih pamtiti cijeli život.
Kroz park i snježnu večer odzvanja smijeh za koji misliš da nikada neće nestati.
(karlovačko Korzo pod snijegom - autor fotografije je Denis Stošić)
Priznajem, ne sjećam se Valentininog telefonskog broja.
Inače dobro pamtim brojeve, ali u Karlovcu su se barem dva puta mijenjali svima, tako da, eto, jednostavno ne mogu dozvati koji je bio onaj «originalni».
Mislim da znam Jelenin. Mislim. Nisam siguran.
Sasvim je moguće da griješim i da je to bio onaj stari broj od Crijeva, Zoke, možda i tete, tko će ga znati.
Sad, oni koji duže čitaju ove priče shvaćaju težinu koja stoji iza nekih od ovih imena...
A Ivanin broj?
Kad smo ono slavili tri rođendana na Marisol i kad nije bilo votke nego sam bio prisiljen piti pelin, još nešto jako gorko, vino i pivo i još mineralnu vodu na sve to, pa mi je postalo stvarno slabo...pa kad sam onda ono otišao do Korane, sjeo na kamenje, gledao malo u slap, a malo u vodu pod sobom i pokušavao nekom čarolijom napraviti da mi prestane biti tako užasno slabo...e, da me tad netko pitao Ivanin broj rekao bih ga u sekundi.
U tri ujutro, iz najdubljeg sna, opet bi bilo isto.
O sretnim ljubavima ne treba puno pričati. Premda se mnogima čini drugačije, pogotovo u trenutku kada ih proživljavaju, jako slično je i s nesretnima. Bez njih bi, uostalom, bilo krajnje dosadno. Osim što je svijet bez nesretnih ljubavi i matematički nemoguć, nekako baš ne bih ni želio svijet u kojem nema trenutaka nesretne zaljubljenosti.
No, dobro, s petnaest ni ja nisam tako mislio.
Ipak, jedini pravi problem su neostvarene obostrane ljubavi. Jer, one su definitivne.
Ivana i ja iz one zime s velikim snijegovima više ne postojimo.
Sasvim neka druga djevojka sjedila je na tribinama sportske dvorane za vrijeme malonogometnog turnira i uzrokovala jedan od tako rijetkih trenutaka kada se zaljubiš u nekoga iste sekunde.
I to što još uvijek mogu dozvati osjećaj pri dodiru naših dlanova i isprepletenih prstiju, točnu nijansu smeđe u njenim očima, onaj trenutak kada smo hodali kroz maglu pored Kupe i kada je rekla «zagrli me», valjanje po snijegom prekrivenoj pješčanoj plaži na Korani i zvuk njenog smijeha...ako se baš potrudim i osjetiti njenu glavu na svojoj nadlaktici...i što sam kasnije uz sve nove, nesretne i sretne ljubavi, uvijek protrnuo ako bi netko spomenuo njeno prezime – sve to nema veze s nekom današnjom Ivanom.
Kao što današnja Ivana nema veze s maturanticom karlovačke Gimnazije koja je sjedila na balkonu duge crvene zgrade koja nalikuje kao da je nedovršena i izgrađena samo od cigala...i pisala mi pisma u isti grad, kao što sam i ja njoj pisao duga pisma, ona zaboravljena, pisana kemijskom olovkom, premda smo živjeli svega kilometar daleko jedno od drugog i premda smo se vidjeli gotovo svaki dan.
- Ti bi trebao biti pisac – rekla je jednom ta neka Ivana.
- Neću. To je nekako dosadno.
- Hm. – zamislila se u toj nekoj noći punoj magle, u toj nekoj zimi punoj snijega, u tom nekom gradu punom rata.
«Znaš, sjetila sam se šta si ti. Ti si pričač.», napisala je te večeri u pismu.
I možda je to doista nešto što sam i želio biti.
Ivana i ja iz one zime s velikim snijegovima, kažem, više ne postojimo. Ali kada je vidim, tu neku drugu Ivanu, nakon sto godina ili tako nešto, svijet pomalo zastane. Na neku sekundu ili dvije ja sam opet devetnaestogodišnji dečko u starkama, a ona maturantica karlovačke Gimnazije koja kasno noću piše pisma u isti grad. Onda produžimo dalje, jer sve to ionako može trajati samo sekundu ili dvije - kasnije više ne bi bili oni isti.
A haustor?
I nije to pravi haustor.
Samo ulaz na rubu one duge crvene zgrade, debelo mutno staklo, zvonca s izblijedjelim prezimenima, isti grafiti i duboki urez u fasadi s kojeg prstom uvijek možeš povući čudno bijelu prašinu.
I isti miris.
Mjesto na kojem me uvijek zaboli trbuh i kojim moram proći ako sam u tom dijelu grada.
Jer, lijepo je, ali prejednostavno biti onako blesasto sretan.
Ako mene pitate, nikad nemojte propustiti trenutke u kojima ste istovremeno i sretni i tužni, onako nekako blago, fino i lijepo tužni i onako blago i opušteno sretni.
Onda sjednite na bicikl, uđite u neku široku ulicu koja vodi prema središtu nekog vašeg grada, tako da sasvim u daljini vidite crkveni toranj, krovove i ptice.
I prepustite se onom sasvim blagom grču u trbuhu.
Od stvari koje su se dogodile i onih koje će se tek dogoditi.
Zovem se Tina.
Tako ću vam reći ako me upitate za ime, na nekom tulumu, negdje na moru ili dok po prvi puta lutate ovim gradom i priđete djevojci koja sjedi na klupi pored turbine i gleda kako crveno nebo uranja u rijeku, tamo nad slapom.
Zanimat će vas možda kako se zove ta rijeka, jer moj grad ima ih dosta, zanimat ću vas možda i ja sama, ili to zašto sjedim tu sama i gledam još jedan sumrak.
Zovem se Tina.
Tako ću vam reći, jer samo on me zvao Valentina.
Iskreno, u početku me nervirao. Smijala sam se ili glumila da glumim da se mrštim.
Baš tako, glumila sam da glumim.
A možda sam i općenito glumila. Nemam ništa protiv svog imena, pa opet, svi su me zvali Tina i htjela sam da me nervira to što se on pravi poseban.
Jako sam to htjela.
Zovem se Tina.
Tako sam rekla i njemu, one neobično lijepe ratne jeseni kada smo Danijela i ja šetale arboretumom kod Šumarske škole i vidjele njih dvojicu na klupi.
Ako me nešto zanima kada je taj trenutak u pitanju, onda je to jesu li stvarno mislili da ih ne znamo?
Jesu li stvarno mislili da je u našem malom gradu moguće ne znati dječake koji imaju bend?
Volim misliti da jesu. Ili barem on.
To mi je, nekako, lijepo.
Ono što on ne zna je da sam u predvečerje, kada smo jurile kući, rekla Danijeli da će on biti moj dečko.
Igrali smo se kod Šumarske škole s nekim kamenčićima, onda smo šetali autoputom, tamo pričali na engleskom, sahranjivali mrtvu pčelu i do danas je to ostao najljepši dan mog života.
Da, baš smo se igrali, kao djeca, i po prvi puta nisam navečer mislila na rat i na sve to.
Među nama, do tog poslijepodneva mrzila sam taj autoput. Mrzila sam to što je trebao ići do mora, ali je sada samo napuštena siva cesta.
Poslije je bilo drugačije.
O, poslije je bilo još kako drugačije.
Zato i pišem ovo.
Zato jer znam da mu je krivo što je neke stvari ostavio tek da se naslute i da ne zna ni sam zašto je to napravio.
Zato ću ja reći.
On uvijek može ustvrditi kako izmišljam ili kako on nije to osjećao.
Ali, lagat će, vjerujte mi na riječ.
Svejedno.
Ja ću reći.
Tamo na prugi, dok smo sjedili i gledali autoput kojim je tekao promet i onaj novi blistavi putokaz, njemu je stvarno bila knedla u grlu.
Meni nije.
Ja sam mislila da ću umrijeti.
Htjela sam plakati, ali nisam mogla.
I inače imam problema s tim.
Plakala sam tri puta u životu, ali o tome nešto poslije.
Htjela sam plakati i mislila sam da ću umrijeti, toliko me boljelo.
Eto, rekla sam vam.
Isto tako je bilo i ono u parku, kada je pao veliki snijeg, što vam je ispričao, ali nije napisao da smo se svako malo grudali i gurali u snijeg, samo zato da se dodirujemo i nekako polugrlimo.
Tako je bilo i tamo, kada sam rekla «Tko prvi do...»
I sjetila se autoputa i onog kada smo se utrkivali do putokaza.
Samo sam se zaledila.
Zbilja, nisam se mogla ni pomaknuti.
Eto, sad znate.
Falio mi je rat.
I njemu.
Znam što sad mislite.
I znam da ne razumijete.
Ali nije to da sam ja htjela da ponovno bude rat ili da nisam bila svjesna sve boli koju je donio ljudima i gradu.
Ne.
Samo smo bili djeca.
Djeca čiji je cijeli svijet srušen prvom granatom, a onda su nam uzeli i drugi svijet.
Gledala sam taj autoput i sve što sam željela u tom trenutku je bilo da mogu biti na njemu.
S njim.
Pa ako mora biti rat, neka bude.
I ako moram reći, da mi je netko to ponudio, odbila bih. Naravno da bih odbila, što vi mislite o meni?
Samo me sve to razaralo i mislila sam da ću umrijeti. Tamo na prugi.
Plakala sam tri puta, kažem.
I on ne zna za to.
Iako je o svemu pisao i iako ponekad mislim da zna više o meni nego što znam ja sama.
Prvi puta plakala sam one večeri kada smo se ljubili na autoputu iako nismo bili par.
On piše priče. Ponekad i sam povjeruje u to, ali ja znam.
Zato je završio onako baš pričački, ali naravno da se nismo ljubili vječno.
Nismo, jer je bilo takvo vrijeme.
Bio je taj rat i meni se odjednom pojavila neka nervoza u trbuhu i prestala sam i znam da sam bila sva crvena.
On se naslonio leđima na onaj zid koji dijeli trake autoputa i gledao negdje u daljinu.
- Moram ti nešto reći – počela sam...
- Baš da čujem – rekao je.
Bio je rat, podsjećam.
I bila sam još djevojčica.
- Glupo je, ali moram ti reći. Ja sam Srpkinja i ako ti nije važno oprosti što sam rekla, a ako je, onda neka bude. Bolje nego da mislim «šta ako sazna od nekog drugog»....
Šutio je.
Šutio je sto godina ili tako nešto.
- Reci nešto. Moram znati. Rat je, šta ako te to smeta...
- A šta ako sad ovdje padne granata i raznese nas zato što si pomislila da je to važno.
Evo, samo to je rekao.
I nije važno što je bilo poslije, samo znam da sam se rasplakala dok sam išla kući.
Od svega pomalo.
Od toga što je došlo takvo neko vrijeme da pomislim da je to važno.
Drugi puta plakala sam kod kuće.
Ne znam zašto.
Bilo je to onog dana o kojem je već pisao.
Onog kada smo se rastali kod Gimnazije, imala sam majicu na R.E.M. i iste starke kao on.
Kod ulaza sam se okrenula, mahnula mu, sjedio je na nekom rubnom kamenu i odmahnuo mi uz osmijeh.
Grad je bio prokleto pust, samo su tamo u daljini treperila žuta svjetla na semaforima i vidjelo se jedno slomljeno drvo.
I nekako je ta krošnja, na tom asfaltu i u tom sumraku, bila blještavo zelena.
Kao da drveće nikada ne umire.
Ništa drugo se nije dogodilo, ali svejedno sam otrčala po stepenicama, odjurila u sobu, bacila se na krevet i plakala dok nisam zaspala.
Ne znam zašto.
Na kraju, treći puta plakala sam onog dana kada je prestao rat.
Svi su tada plakali, pa to i nije neka stvar.
Neki od sreće, ali skoro svi pomalo i od tuge.
I onda kada smo otišli na autoput, kada smo puno pili i puno se smijali i puno pričali i kada sam po prvi puta tamo bila u mrklom mraku, jer prvi puta nisam morala doma čim se smrači...onda sam u jednom trenutku otišla po njega, uzela ga za ruku i maknuli smo se od drugih.
Sjedili smo na zidiću, obgrlio me s leđa i tako smo šutjeli.
I gledali u daljinu.
Sve je nestalo, svi zvukovi i svi osjećaji.
Ostala je samo tišina.
I mir.
Točno onakav kakav je bio jednom davno.
Mir od kojeg ti se plače, jer znaš da takvog više nikada neće biti.
Ciklus "Autoput", Epizoda 6: Samo još jedan kraj svijeta...
Dan prije svi smo plakali.
Da, patetično je.
Sve je to patetično i opasno me ljuti ta činjenica.
Jer, onda nije bilo.
Onda, kada smo već znali da je gotovo, da je gotovo ono za što možda ni sami nismo vjerovali da će jednom biti gotovo, kada smo prolazili baš pored vojarne u Radićevoj ulici i kada je zatulila sirena.
Posljednja jebena sirena.
U biti, nitko nije počeo plakati.
Naglasak je na «počeo».
Jednostavno, u jednoj stotinki sekunde mislili smo da smo sretni, u drugoj stotinki sekunde svi su plakali.
Ta posljednja sirena toliko je rovala po trbuhu, po mozgu, po cijelom tijelu...
Izašli su iz vojarne ti neki Švejkovi, koji su bili smješteni u gradu, debeljuškasti, s brkovima...isto su plakali, grlili smo se i iako će netko možda reći da smo tada plakali od sreće....nismo.
Nikada u životu nisam bio tužniji nego tada.
Sve jebene četiri godine izašle su iz nekog skrivenog podruma u tijelu, svi oni strahovi za koje smo bili previše kul da ih pokažemo, sve one tuge kojih nije bilo kada smo ih trebali, kada smo prazni, potpuno prazni, stajali u gnjecavom blatu u koje su stavljali naše prijatelje, dok je, ponekad, dolje po gradu opet padalo i dok nam ti zvukovi nisu ništa značili...
Je, patetično je.
I mrzim to.
Ali, nešto kasnije smo bili sretni.
Smijali smo se, cijeli grad je bio na ulici, ništa od te večeri neću zaboraviti, toliko slika vrti se u glavi, kao kad sanjaš – taj smijeh, ti poljupci, to kako su svi ljudi bili mladi, te iskre u maminim očima, ta vatrogasna pjena na Korzu po kojoj smo se valjali, taj gradonačelnik koji plače i smije se i grli se sa svima, ti zvučnici na zgradi radija, te pjesme, te vatre koje su gorile kasnije, kada su stariji otišli kući, taj osjećaj da nikada, baš nikada više, neće biti takve večeri...i taj naš grad, koji više nikada neće biti isti.
Onda je došlo jutro. I bilo je tmurno.
Sjedio sam u tom nekom kafiću, onom istom u kojem je prije skoro dvije godine poginuo Tomica Belavić, a grane s drveća još danima stajale slomljene ispred kazališta...
- I nije nešto taj mir – dobacio je Goran, koji je jurio negdje biciklom i dodao...
- Večeras. Autoput.
I nije.
Nije bio nešto taj mir.
Ne kao onaj.
Kao onaj Mir.
Onaj nekad.
Ali je došla večer.
Razvedrilo se, bio je zapravo sumrak, nebo je bilo crveno tamo u daljini, sve je bilo isto kao protekle četiri godine, samo nije bilo tih pucnjeva...
Sjedili smo na tom autoputu, ležali smo na tom autoputu, pili smo na tom autoputu, pušili smo na tom autoputu, svirali smo na tom autoputu...
Tom autoputu koji možda već sutra više neće biti wannabe autoput.
I vidim da zapravo nemam riječi za tu večer.
Okej, udahni duboko...
Crveni oblaci na jugu, uništene kuće na brdima, zelenkasto-plavkasta Korana, zvukovi grada tamo negdje dolje, dječaci na biciklima u ulici Kralja Zvonimira, djevojčice igraju graničara, topao asfalt pod nogama, savršeno stisnuti žniravci na crnim starkama, miris trešanja, ptice nad krovom Gimnazije, ti prijatelji koje voliš kako nikada nikoga nećeš voljeti, ne da nikoga nećeš voljeti kao njih, nego nikada nikoga nećeš voljeti kao što voliš te večeri, gorčina «karlovačkog» na nepcu, tvrde gitarske žice na jagodicama, smijeh, onaj zvonki, pogledi, oni veseli pogledi, prve zvijezde na nebu, još topliji asfalt dok ležiš na njemu, trčanje do putokaza, pjevanje...
Jasno da je tu bila i Valentina...
Dan je prolazio, dolazio je sumrak, sjedili smo naslonjeni na zidić između dvije trake autoputa, pričali neke totalne gluposti, smijali se i zezali i onda je ona došla, šapnula mi «dođi malo» i primila me za ruku, ustao sam i krenuo za njom...
Otišli smo nekih dvadesetak metara dalje, sjela je na zidić, ja sam sjeo iza nje, obgrlio je i tako smo sjedili.
I tako smo šutili.
I tako smo gledali u daljinu.
U taj svijet.
Svijet koji više nije bio isti.
- Što će biti sutra - pitala je...
- Sve će nestati - rekao sam.
- Opet?
- Opet - slegnuo sam ramenima.
A posljednja sunčeva zraka poigrala se rupama na izrešetanom putokazu.
Noć je mirisala na ljeto, iako je bio tek travanj i iako su se negdje na brdima tek topili zadnji snijegovi. Bilo je kasno, dovoljno kasno da svijet nalikuje na onaj davno nestali, tu u mraku, među prijateljima, među licima, glasovima i pokretima koji će od te večeri zauvijek imati šesnaest...
Pričali smo o njima.
O njima koji su možda svega nekoliko stotina metara od nas i možda, eto, pričaju o nama.
Pričali smo nekako ozbiljno, iako smo bili djeca. Nekako je bilo važno da zaokružimo tu priču ili nam se samo tako činilo, jer ponekad mi se čini da ta priča nikada neće biti zaokružena.
Pričali smo o Milanu od kojeg smo telefonom zvali razne egzotične zemlje, trenutku kada njegova sestra ulazi u stan, a on prvo šokirano bulji u nju i onda, oduševljeno, kaže:
- Znaš s kim pričamo!? Sa Zimbabveom!!
Pa o Marku, Bobanu, Goranu, Nataliji, Tajani, Peđi...
O Zoki nismo pričali.
Zoka nas je nekako najviše bolio.
Ili su znali da najviše boli mene, pa su šutjeli.
Ja sam svejedno cijelo vrijeme mislio na njega, na taj neki običan dan u kojem smo hodali po zidiću kraj Kupe, pričali o tome gdje ćemo u srednju, o curama, fliperima, tenisicama, nogometu, kompjuterima, muzici...
I zamišljao sam da sam negdje na Kordunu, da se srećemo prsa o prsa, borimo se, ne prepoznajemo se i onda ga rušim, uperim pušku u njegovo lice i onda ga prepoznajem...
I tu bi obično nestalo slike.
Poslije smo pričali o nama. O tome što ćemo biti, jednom, ne kada odrastemo mi, već kada odraste svijet u kojem živimo.
- Ne znam šta ću radit. Znam da neću ono šta želim – rekao sam.
- A kaj želiš – pitao je Davor.
- Ne znam...bit ovdje. Bit tu na autoputu, mislim, da stane rat i sve, ali da nikada ne puste promet ovuda nego izgrade skroz neki novi autoput. I da budem ovdje, da budemo ovdje, i sjedimo na toplom asfaltu i pričamo i da sam, da smo, uvijek tu. Ako netko želi pričat, ako netko samo želi s nekim sjedit i gledat u daljinu, na nekom tako napuštenom autoputu, da onda to i može...
- Uvijek si bio debil – rekao je Davor i svi smo se nasmijali.
Kasnije je još veći mrak. Neki oblaci navukli su se na nebo, valjda, noć je pa se ne vidi, ali ne vide se više ni zvijezde. Valentina i ja polako šetamo, drži me pod ruku i kaže:
- Fali mi Zoka.
- I meni – kažem ja.
- I ne samo to. Fali mi to da ne znam šta sam i šta su drugi, razumiješ? Fali mi Zoka, fali mi da sam djevojčica koja ne razmišlja o nekim stvarima, stvarno mi fali sve to.
U kutu oka pojavljuje joj se suza, uzima me za ruku i mislim da bih doista želio cijeli život biti tu na autoputu, napuštenom od svih.
U grlu mi je ogromna knedla, ali imam šesnaest i previše sam kul da plačem pred djevojkama.
Gledam u mrak. Ne vidi se ništa, ali znam da je Zoka tamo negdje. Želim da se otope oni snijegovi i naglo poplave cijeli grad, cijeli svijet, cijeli ovaj autoput.
- Jednostavno, nisam spremna za sve ovo – kaže i zagrli me.
A ja opet mislim na Kordun, hrvanje, Zoku kako leži, prepoznajem ga...i ovaj put ne nestaje slike, to je samo moj svijet, oko nas su ljudi, puno njih, gledaju u mene, gledaju u Zoku pod mojom čizmom, gledaju nas i čekaju...to je samo moj svijet i u njemu se smijem i rasplakati ako želim, pa to i napravim. Plačem i znam da više nisam dječak.
Onda se čuje taj pucanj...
Mrak je prevelik i iako je to samo moj svijet, čak ni ja ga ne želim razbistriti i saznati tko ostaje ležati u blatu.
Umjesto toga, uzvratim zagrljaj Valentini, hodamo tako tim našim autoputom, pričamo o školi, muzici i ljetu koje će, prije ili kasnije, doći u naš grad.
