karlovackeprice

Trebinje

* Srđanu Aleksiću (21.01.1993. - 21.01.2012.)

citati u priči dio su knjige "Vrpce iz Malmoa", autora Igora Lasića, a o životu Trebinjca Šabana Alije Hadžovića. o knjizi neću osim da je svakako pročitate. fotografije Trebinja preuzete su s nekoliko trebinjskih internet portala. fotografija Srđana Aleksića vlasništvo je obitelji Aleksić.


"Kad smo se vratili u Trebinje dođe nam jedan dan ček na 75 hiljada dinara, od Republičkog Saveza boraca....i kupih tad sat Omegu, na koji sam dodao svojih 20 hiljada. Pitam Hidu je li grehota, a ona kaže: 'Već si prežalio one pare, pa ti je sad na neki način svejedno'. Evo, i danas imam taj sat na ruci."





Ovako izvučene iz konteksta, riječi Šabana Alije Hadžovića malo će značiti. Ipak, iz nekih razloga koje nije baš moguće jasno napisati i objasniti, skrivaju u sebi finu crtu tuge, one sitne tuge koja ponekad može udariti čovjeka jače nego bila koja velika.
Ako je nešto i nepristojno reći, misli je ponekad teško kontrolirati. Zato je vrlo lako zamisliva situacija da, jednom, nakon što prođe njegovo vrijeme, djeca Šabana Alije Hadžovića, Emir i Amra, najveću tugu ne osjete zbog pomisli na sve što je njihov otac prošao, već pri pogledu na taj sat koji će vjerojatno prestati kucati, onako kako satovi najčešće i prestanu kada izgube svrhu u kojoj je bio čitav njihov svijet.
Najsitnije stvari najbolje objašnjavaju život, pa i taj sat možda u sebi nosi mirise, boje i zvukove jednog običnog trebinjskog proljetnog poslijepodneva, u nekim mirnim i spokojnim godinama koje su bile takve da je bilo lako zamisliti kako se sve ono strašno nikada nije ni dogodilo, i još lakše, da se nikada neće ponoviti.
Bilo je to poslijepodne koje miriše na trešnje, duhan i lubenice, na ramenima i licu osjeća se blago peckanje sunca, a čovjek se iz nekog nepoznatog razloga osjeća poletno i sretno pri pomisli na sve one najobičnije stvari koje će još obaviti do kraja dana.
Možda je bio vikend, možda se na ulicama, po kafićima i terasama pričalo o poslijepodnevnoj utakmici, možda su djeca trčkarala uz mamu i tatu i u prvim kratkim rukavima te godine molila i prvi sladoled te godine, možda su djevojke prvi puta izašle lagano obučene, a dečki u izblijedjelim traper jaknama glumili frajere s umotanim cigaretama s domaćim duhanom.
Lako je zamisliti da su ptice letjele oko saborne crkve Preobraženja Gospodnjeg, katoličke katedrale i Osman-Pašine džamije, lako je zamisliti zvukove automobila i autobusa, zamišljene šetače na Arslanagića mostu, viku na pijaci, kišobranare, mljekare, štandove s voćem, pivsku pjenu na brkovima poštara koji je sjeo da se odmori, djevojke i dečke kako sjede pod satom...
Jedino nije lako zamisliti da je taj svijet jednom doista i postojao.



"Dana 20. juna '92. Emir i Amra sa svojima odlučiše da putuju.
I upita me Emir hoću li mu dati audija.
Rekoh 'Sine, da kome ću?'"





One najjednostavnije, samorazumljive stvari, ponekad ostaju za cijeli život.
Ljeto je isto i grad je isti, samo svijet više nikada neće biti isti, u poslijepodnevu koje miriše na voće, ali u kojem ljudi imaju knedle u grlu i strah u očima, strah od kojeg će neki postati još veći ljudi, a drugi će se pretvoriti u nešto što drugi, a možda ni oni sami, nikada nisu vidjeli u njima.
Zrak je težak, ali svijet još nije stigao posivjeti, dok su se očevi i sinovi, kojima više nije bilo života, u laganoj ljetnoj odjeći opraštali tako da se možda uskoro ponovno sretnu, samo više nikada ne na istom mjestu.
Lako je zamisliti količinu zelene u zraku, lako je zamisliti kako se nad ljudima nadvija Leotar i kako lagani povjetarac po ulici kotrlja nemarno bačen omot od kupovnog sladoleda u kornetu.
Jedino nije, čak i ako si doživio istu stvar, lako zamisliti miris rata u treperavom ljetnom zraku.

Igrom slučaja, 21. siječnja 1993. godine Šaban Alija Hadžović i njegova žena posljednji puta kroz mutna i prljava stakla autobusa gledat će Trebinje. Istog dana, umrijet će Srđan Aleksić.
Srđan Aleksić jedan je od onih ljudi koji je s prvom knedlom u grlu i prvim strahom u očima shvatio da nema tih knedli i nema tog straha koji bi mogli opravdati kasnije godine u kojima se čovjek ne bi mogao pogledati u ogledalo.
A možda i nije imao što shvatiti, jer ili si čovjek ili nisi i nema tog rata, te knedle ili straha, koji bi od tebe mogli napraviti nešto drugo. A, ako mogu, onda čovjek nisi ni bio.
Lako je zamisliti siječanjske vjetrove, zubato sunce i maglicu koja izlazi iz ustiju s dahom i riječima, lako je zamisliti i siromašnu pijacu sa sve manje voća, s osušenom salatom i s ljudima sivijim od svijeta.
A lako je zamisliti i strah Alena Glavovića u trenutku kada je ležao na hladnom pločniku i čekao da napokon zabiju nož u njega, lako je zamisliti pijani smijeh naoružanih vojnika, lako je zamisliti povike "Ubij Turčina", lako je zamisliti i duhove nekadašnjih ljudi koji uvlače glavu u ramena i odlaze svojim putem, ili još gore, čekaju da vide do kraja.
I cijeli svijet je naopak, pa jedino nije lako zamisliti Srđana Aleksića kojem nije važno što je, kraj svih tih ljudi, on jedini čovjek na pijaci i koji zna da je ponekad bolje i umrijeti nego napraviti samog sebe nevidljivim, tako da više nikada ne vidiš svoj odraz kada se s mosta nagneš i pogledaš u rijeku.


"A ja bih se svejedno sutra vratio u Trebinje, samo kad bih znao da mogu i smijem."





Puno je gradova ubijeno u devedesetima, ali gradovi su žilava stvar i dok je ljudi bit će i njih.
Samo, kada ljudi sami ubiju svoj grad, to je onda puno definitivnije i konačnije i iako će dok je svijeta biti i gradića na Trebišnici, pod Leotarom, još dugo, a možda i nikada više, neće biti Trebinja.
Bilo bi lijepo misliti kako će ga biti dok je sjećanja na Srđana Aleksića, ali svijet nije tako načinjen.
Još ljepše bilo bi vjerovati u to kako su Trebinje Srđan Aleksić i njegov otac, Šaban Alija Hadžović i drugi ljudi koji su i kada je bilo najteže ostali ljudi.
Ali, ipak, dok se priča o gradnji spomenika Srđanu Aleksiću u njegovom Trebinju, teško se oteti dojmu da njegovog Trebinja ionako više nema, jer grad u kojem su porušene sve džamije, a nacionalistička balavurdija kamenuje radnike pri pokušaju obnove iste džamije, i grad na čijim forumima raspravljaju o tome treba li dozvoliti Bošnjacima život u gradu - nije više Trebinje.
Zbog Srđana, Trebinja je jednom bilo. I dečko koji je bio cijeli jedan grad zaslužio je spomenike i ulice u svim gradovima svijeta.
I kada bi svijet valjao, tako bi i bilo. Samo u Trebinju ništa se ne bi nazvalo njegovim imenom, jer to bi bio jedini način da jednom ponovno bude i tog grada.

Lako je osjetiti tugu zbog Vukovara, ali bilo bi dobro ponekad pokušati osjetiti i tugu zbog Trebinja.

Objavio karlovackeprice u 22. siječanj 2012 17:39:18 | 2 komentara

Nindža koji je plivao ženski

Postoji bezbroj svjetova, a ovaj je bio naš. Sve smo o njemu znali, savršeno ga razumjeli, bolje od svih ostalih, baš kao što svi dvanaestogodišnjaci bolje razumiju svoje svjetove od svih ostalih. Jedino je još trebalo pričekati da ga posve osvojimo.

Ne sjećam se koji je film igrao tog poslijepodneva u kinu Edison, ali znam da smo bili natiskani na bočnim vratima još i prije nego što je krenula odjavna špica, u onim trenucima u kojima znaš da je sve uzbudljivo već završeno, ostalo je još samo par riječi i neka završna scena. A, iz kina valja izaći prije nego se upale svjetla, jer samo tada možeš doživjeti pravi bljesak. Otvoriš golema vrata i, pogotovo ako si prvi, zabljesne te žuto sunce i zeleni park tako da konture prve ugledane scene ostanu još dugo u tvojim očima, ako zaškiljiš. Može to biti visoki bijeli spomenik Radoslavu Lopašiću kako izranja iz brdašca ispunjenog cvijećem, može biti i park s bistama, ovisi na koju stranu izađeš. Ali, kako god bilo, gdje god izašao, tu je bljesak sunca, zelenilo drveća i spomenici tvog svijeta, dok te ramena pod bijelom majicom kratkih rukava sasvim malo žuljaju od lakih opeklina od predugog sunčanja na slapu.

Prošli dani postoje samo u sjećanju, a ona nikada nisu ista, možda bi netko drugi rekao da je bilo drugačije, ali ja sam siguran da iz nekog razloga prije nismo vidjeli taj plakat. Tek tada, kada smo izašli i zaokrenuli na mali trg ispred kina, Boro je vidio da u kinu Banija igra film "Nindža dolazi". Bilo je 15 do 6 i nije bilo vremena za dugu raspravu hoćemo li i do Banije. Nikada to još nismo napravili, nikada nismo bez znanja roditelja otišli nekamo, ali bilo je to ljeto u kojem je svijet bio naš onako kako možda više nikada neće biti, kada smo jedino mi znali sve njegove tajne i sve njegove zakone. Tek je nekoliko njih iz društva otišlo kući, a mi ostali, bilo je već i 10 do 6, počeli smo trčati prema Baniji. Možda bi bilo dobro napisati kako trčimo pod krošnjama promenade, kako iz gustog zelenila napokon proviruje plava zgrada Karlovačke banke, a lijevo je mala videoteka i kako ti se čini da si sada blizu, ali nisi, još nisi, tu je cesta, pa staza omeđena živicom, tek onda most, pekara koja kada su krijesovi radi 24 sata i nekako je čudno lijepo jesti tople kifle u ponoć, a onda i most, ribiči i kupači, neboder koji se rasplinjava u lelujavom ogledalu rijeke, apoteka, svi ti izlozi, pa tek onda, napokon, velika reklama za Astra cipele, nacrtana visoko na pročelju, kao znak da doista jesmo stigli. Bilo bi to možda dobro, ali zapravo se ne sjećam svega toga, sjećam se tek posljednjih koraka, u trku, ulaska u hladni hodnik kina, prazan, dok iza zatvorenih vrata ipak još ne trešti uvodna glazba, tog mirisa kina kakav ne postoji više nigdje i nikada, odlomljenog papirića na ulazu i drvenih stolica, baš u pravom trenutku, baš kada počinje film.

Od cijelog filma sjećam se samo dvije stvari. Da je bio azijski, ne mogu se sjetiti čak ni iz koje države i, kao vjerojatno i svi iz društva, sjećam se nindže koji s neke ogromne visine skače u rijeku i onda pliva prsno, pliva "ženski", tako da se dječaci u kinu smiju, jer tko je vidio nindžu koji pliva ženski. To je naš svijet i nebitno je što možda i ne bi bilo krajnje prikladno s katanom oko ramena plivati muški. Nindža je nindža i ne smije si dozvoliti takav propust.

Nekoliko je života prošlo od tog poslijepodneva, ne sjećam se jesu li roditelji bili ljuti kada smo napokon došli kući, ne sjećam se kako završava film, da budem sasvim iskren, ne sjećam se jesmo li doista imali 12 godina ili koju više ili manje. Sjećam se samo nindže koji pliva ženskim stilom, dječačkog smijeha, dok zlatna prašina pada kroz svjetlo iz projektora i nestaje u mraku kina.

Postoji bezbroj svjetova, a taj je bio naš. Baš ništa o njemu nismo znali, gledali smo ga naivno, prostodušno, otvorenih očiju i srca. Nismo ga razumjeli, samo smo bili u njemu i vjerovali mu. Bio je naš, bio je mlad i bio je lijep, zato jer smo mi tako odlučili. Ništa nismo znali, a samo su takvi svjetovi lijepi. Bilo bi lijepo vjerovati da je netko drugi, negdje, pronašao način da njegov svijet ostane zauvijek dobar.

Možda nindža koji pliva ženskim stilom. Sad je sigurno već starac, negdje u nekoj dalekoj zemlji. Zamišljam kako sjedi negdje na osami, iza njega je kuća od drveta, ispred, daleko ispred, sunce zalazi za brijeg, zrak miriše na trešnje u cvatu. Zamišljam ga kako sjedi i kako je sretan, kako na njegovom nepomičnom nindža licu ipak iskre u očima odaju osmijeh, negdje duboko unutra, dok misli na dječake, negdje daleko, vidi ih u trku, kako ulaze u kino, sjede u mraku, sretni, jaki, veliki i bolji nego što će ikada kasnije biti, nestrpljivi da vide što ih sve čeka, što je sve pred njima...i svojim nindža moćima stvara prašinu koju zlati svjetlo projektora i posipa je po njihovim glavama, tako da kasnije, kad svijet postane onakav kakav obično postane, pomisle na to davno poslijepodne i nasmiju se opet čisto i naivno kao nekad, pa makar i u sebi.

Objavio karlovackeprice u 15. siječanj 2012 20:03:56 | 7 komentara

Odbrojavanje

10…

Stan je malen, vlažan i miriše na drvo namočeno ljetnim pljuskom.

Širom otvorenih očiju, dječak leži u svom krevetu, dok u malom dnevnom boravku nasmijani ljudi glasno odbrojavaju sekunde i u ponoć jedni drugima čestitaju novu godinu.

Kada se otvore vrata, dječak sklapa oči i pravi se da spava.

Osjeća mamin poljubac na obrazu, a odmah potom lagano ga zaškaklja tatino neobrijano lice i sasvim se lagano namršti.

Oni misle da to radi u snu i kroz zatvorene oči dječak vidi njihov osmijeh u sobi punoj mraka.

9…

Kada, godinu dana kasnije, dječak otvori oči u novogodišnjem jutru, pojurit će da što prije navuče šlapice i odjuri u kuhinju da vidi poklone pod borom.

Tek onda primjećuje da je mama u sobi i da u naručju drži nešto što će jednom postati njegov brat, a sada je još uvijek neformirana mala beba koja samo dreči i spava.

- Ej, a jel znaš šta se dogodilo po noći – pita ga mama.

On odmah shvaća, trči do prozora i podiže zelenu platnenu roletnu.

Vrt je prekriven dubokim snijegom, pahuljice još uvijek padaju i pas se igra s njima, skačući po dubokoj bjelini koju ne uspjeva u potpunosti shvatiti.

Kasnije, dječak odmata poklone, nadajući se kako u nijednom od njih nije vesta, čarape ili neki sličan konfekcijski predmet.

8…

U novom, većem i prostranijem stanu, i društvo je još veće.

Opuštena i nasmijana lica izmjenjuju se u sjećanju kao isprekidane stare filmske trake.

U ponoć ljudi se doista iskreno vesele i pomalo glupavo i naivno vjeruju u još bolju i ljepšu godinu.

Desetogodišnje dječake i djevojčice ljubakanje i čvrsti zagrljaji odraslih uglavnom živciraju i jedva čekaju da krenu na otvaranje poklona ili bacanje petardi s balkona.

Ne postoji niti jedan način da već tada shvate kako je naivna radost i uvjerenje njihovih roditelja da će naredna godina biti posebno dobra i lijepa, uzrok najiskrenijim željama koje će im ikada u životu netko izreći.

7…

- Ajd sad svi odjednom bacite petarde – kaže Crijevo, dok u silvestarsko predvečerje stojimo pored zelene ograde.

Petnaestak dječaka sa zadovoljstvom sluša njegovu molbu i crveni sumrak prekriva gusta zavjesa dima.

- Touch me, touch me, I wanna feel your body – pjeva Crijevo u tom dimu, glumeći svoju prvu ljubav, Samanthu Fox, na čijem je zagrebačkom koncertu bio s mamom prije nekog vremena.

Smijemo se.

Crijevo zastaje i duboko udiše dim nastao pucanjem petardi. Rukama ga “gura” prema svojoj jakni.

- Miris Nove godine – kaže.

Smijemo se.

6…

Danas bi to bila druga priča, no u nekom davnom zaboravljenom svijetu, činjenica da živimo u prizemlju, u prvom stanu u ulazu, nije predstavljala problem.

Mama je sa zadovoljstvom radila cedevitu ili razrijeđivala sirup od naranče djeci koja bi umorna i žedna od cjelodnevnog trčanja dolazila na najbliža vrata.

Za Novu godinu, u ponoć bi se otvarala vrata, kako bi svi susjedi znali da mogu ući da čestitaju, probaju kolače, popričaju ili jednostavno zasjednu, u onoj istoj blesavoj i neodoljivo lijepoj nadi kako najbolje godine tek dolaze.

Ipak, ni ona vjerojatno nije očekivala da će 31. prosinca te godine na njena vrata zakucati Crijevo s kasetofonom.

- Teta, mi smo nabavili jako puno petardi i jel bi mogli mi stavit ovaj kasetofon na vaš balkon tako da se snimimo kako pucamo.

Kaseta još uvijek postoji.

5…

Prvi puta novu smo godinu čekali sami. U Prostoriji.

Prostorija je bila namijenjena sastancima kućnog savjeta, ali te godine dozvolili su nam da slavimo u njoj.

S netom probuđenim hormonima.

- Gle Zdenke jebote, baš joj paše ime - kaže Zoka dok sjedimo u nekim starim foteljama, mrtvi pijani od čaše i pol vina.

- Šta? Zašto? – pitam ja, kreten.

- Pa gle joj sise!

- Šta, Zdenke bi kao trebale imat velike sise?

- Pa ne, al to je onaj sir, jel tako? Zdenka sir, kužiš? – uporan je Zoka.

- Kakve veze imaju sir i sise?

- A baš ja znam.

4…

- Ti…jel tebi ovo bio prvi poljubac - pitao me Zoka dok smo išli oko zgrade i povremeno bacali petarde.

- Aha - rekao sam i sagnuo glavu kako ne bi lupio u jedan glupi balkon koji je niži od svih balkona na svijetu.

- I kak ti je bilo?

- Pa, ne znam, odvratno.

- Jel da!?

Da ne bi bilo zabune, nismo se Zoka i ja poljubili.
Ne, on je poljubio Zdravku, a ja Marinu. Cijela priča je totalno komplicirana, kako to obično i bude kad imaš 13-14 godina. Jer, izvjesni Saša je bio zaljubljen u Zdravku, a izvjesni Dino u Marinu. Mi smo, pak, bili sigurni kako je Zdravka zaljubljena u mene, a Marina u Zoku.
Ali je bilo obrnuto. Dino mi je, doduše, bio prijatelj, ali kako ga ona očito nije tangirala ni pet posto, a još se nijednom do tada nisam poljubio…eto, nitko nije savršen.
I tako je ona ubacila jezik u moja usta, bilo je neopisivo odvratno, ali što sad.

3…

Bili smo disidenti.
Dinotov problem je bio što je od početka bio “onaj kojeg svi zajebavaju”.
Ali je bio dobar dečko.
I onda, kad su Faceri u našem društvu rekli da ove godine ne može čekati s nama, to nekako nije bilo fer. Imao sam tek petnaest godina i još nikada nisam vidio nekoga da je tako tužan. Bilo je to neko drugo vrijeme, prije ratova, ubijanja, granata i svih tih zabavnih stvari. Živjeli smo prilično sretno, bili smo zdravi, nismo bili gladni i, zapravo, bili smo bezbrižni kako više nikada u životu nećemo biti.
I zato još nikada nisam vidio nekoga da je tako tužan.
I tako.
Tu godinu, Zoka, Marko, Ivan i ja čekali smo na drugom mjestu. S Dinotom.
Prvi puta u životu shvatio sam da je biti dobar ili loš stvar izbora.
I, znao sam da smo te zime, iako smo još bili klinci, izabrali puno više od mjesta dočeka

2…

- Zagrli me, strah me je – rekla je Ivana u potpuno mračnom Dinotovom podrumu i privila se uz mene, tako da sam poprilično dobro mogao osjetiti njene grudi zbog kojih je dobila zabavni nadimak “Karlovačka industrija mlijeka”, to jest Kim.
To što na kraju nije bilo ništa posebno osim malo maženja i ljubljenja je bilo zbog Jelene, iako uopće nismo bili par, a ne zbog Švabe koji mi je možda predstavljao nešto onda u miru, a sad mi je bio totalno nebitan.
- Lupit ćeš me? Jebote, sad me frka. Smisli nešto drugo kretenu, baš mi ti sad predstavljaš  opasnost – rekao sam i ostao sjediti, iz principa i dalje grleći Ivanu koja ga je, istina, ostavila prije nekih godinu dana, ali on to još nije uspio shvatiti.
Moji dečki su ustali, njegovi dečki su ustali, ja sam i dalje sjedio, Švabo je i dalje stajao nada mnom i rekao “mi ćemo se još vidjet”
- Jebote, kaj ti to znači? Sad me vidiš! Ako oćeš, sjedi i uzmi pivu, ako nećeš jebiga, odjebi.
Uglavnom, onda su europski promatrači s obje strane počeli naricat o tome kako je rat, kako se nećemo svađat, kako smo svi Hrvati (Zoka je rekao “ja nisam” i to mi je bilo baš smiješno, pa sam htio i ja to reć ali sam se sjetio da ja jesam Hrvat pa bi bilo glupo, nego sam rekao da nije ni Petar, a to je bilo svima smiješno osim njemu, pa je bezveze davio s tim kako je on Crnogorac ali katolik, kao da me to uopće zanimalo).
I tako smo se pomirili svi skupa.
Onda je došla ponoć, pa smo izašli van pucat petarde. Zapravo htjeli smo izać, ali je Tihana zalupila vrata i nije nas puštala nekih pet sekundi koliko je trebalo da slomimo njen žestoki otpor, što je bilo sasvim dovoljno da odjekne jebeno najglasnija eksplozija u svemiru i hrpa gelera zasipa ulaz.
Da, baš tamo gdje bi mi bili da je Tihana normalna i pristojna djevojka. Pa nam je, kao, spasila život. I onda su svi skakali oko nje i ljubili je i grlili, a zapravo ih je bilo baš briga, jer kad se puca svaki dan baš ti kužiš da ti je netko spasio život, nego im je bilo super da mogu gnjavit i pipat neku curu.
Meni je sve to išlo na živce. Kao i cijela ta Nova Godina.

1…

Nitko nije mislio da će te godine prestati rat.

“I da prestane rat” bio je uobičajeni dodatak svih novogodišnjih dočeka od dočeka 1992. godine nadalje.

Isprva su svi zapravo bili uvjereni kako će tako i biti, no kada se čekala 1995. godina to je postala uobičajena poštapalica u koju više nitko nije vjerovao.

Ispada da su ljudi uvijek u krivu.

Ipak, nije to važno.

Važno je kako je napadao velik snijeg i kako se u rano jutro, sa Starog grada Dubovca vidio cijeli grad, sve tamo do napuštenog autoputa i njenih prozora u dugačkoj crvenoj zgradi s velikom rupetinom negdje oko srednjeg ulaza, tamo gdje je bila izgorjela poslovnica Auto Hrvatske.

Važno je bilo i to da ona nije bila iza svojih prozora.

Ona je kroz prozor gledala na sasvim drugom mjestu, mjestu na kojem nikad nisam bio, ali sam, eto, tog jutra mogao savršeno dobro zamisliti kako gleda kroz prozor u gusti snijeg koji prekriva polja.

Toliko dobro, da sam pokušavao u glavi sklopiti raspored pahulja s rasporedom pjegica na njenom licu, kao da će, ako uspijem u tome, na kraju sve biti dobro.

0!

Ovaj grad je poput Jackylla i Hydea.

Ponekad, u proljeće ili kada napada veliki snijeg, mislim kako je nemoguće da negdje na svijetu postoji ljepše mjesto od ogromnih karlovačkih parkova i starih austro-ugarskih uličica. I te vode, svuda oko nas.

Ponekad, u kasnu jesen ili ranu zimu, kada su ceste mokre, svijet mračan, a guste magle ne dižu se danima, mislim kako u svemiru nema depresivnijeg i sivijeg mjesta.

A opet…

Kada gledaš s prozora, dok je iza tvojih leđa žamor ljudi, svira neka dobra muzika i ljudi se smiju, onako kako su znali nekad, kada gledaš s tog prozora na grad, u kojem na raznim mjestima, svi ti ljudi s kojima ga dijeliš plešu i pjevaju, i kada završi odbrojavanje uz usklik “Sretna Nova godina!” vrište, grle se i ljube, shvatiš kako postoje ljubavi koje nikada ne prolaze.

Misliš na neke prozore, na neke krovove, na neke ulice posipane kestenovim lišćem, na ljude, klupe u parkovima, osmijehe, friško ofarbane fasade i one s dubokim rupama od gelera. Misliš na Gademze, Koranu, miris kolača s jabukama u ulici pored rijeke, muziku iz nekog stana s poluotvorenim prozorima, dok pod crvenim nebom petka, prugom prolazi vlak. Misliš i na druge gradove koje voliš, na sve one gradove koje želiš posjetiti i na kraju na to da samo ovdje možeš osjetiti onaj trenutak kada, recimo, sjedite na kupskom zidiću, u zraku je miris riječnog bilja, još uvijek toplog ljetnog asfalta i jedva primjetan dim cigarete i ti odjednom osjetiš kako ne postoji niti jedna stvar koju bi u tom trenutku više volio i kako ne postoji niti jedno jedino mjesto na kojem bi radije bio.

Sretna vam Nova godina. Vjerojatno neće donijeti ništa novo. Vjerojatno vam ni na kraju nje ljudi neće poželjeti sve najbolje onako iskreno i onako naivno kako su to činili nekad. Ali, i u njoj će biti jako puno trenutaka u kojima ćete osjetiti koliko je sve ovo ponekad lijepo i onih u kojima ćete odjednom, bez nekog pravog razloga, osjetiti kako ste, baš u tom trenutku, jako sretni.

Sve što vam želim je da u tim trenucima pustite sve drugo neka čeka.

Objavio karlovackeprice u 1. siječanj 2012 22:40:26 | 5 komentara

Priča o ljetu, Delnicama, ludom cvjećaru i još ponečemu...

- Trebalo bi posadit hesperoyucca whipplei, ovo je stvarno neizdrživo – rekao je Goran i Zoka je osjetio neodoljivu želju da ga tresne.

Dan je stvarno bio užasan. Sjedili smo na rubnom kamenu ispred zgrade i bili prelijeni čak i da se pomaknemo do slabe izlike za hlad nekoliko metara dalje, u sjeni lipe.

Svakih petnaestak minuta, tek kako bismo se podsjetili da nismo u nekoj drugoj dimenziji, pored nas bi prošao automobil, a od užarenog lima bivalo bi nam još više vruće.
Povremeno, ulicom bi prošao čovjek s bijelom najlonskom vrećicom iz koje je virio rub coca-cole od dvije litre, kruh i nekakve novine.
Osobno sam mislio da sam totalno poludio jer mi se činilo da uvijek prolazi jedan te isti tip, ali bilo je prevruće da ikoga išta upitam.
Samo su neki klinci, malo dalje na travi, igrali nogomet i pomislio sam kako je zakon biti klinac.
Nikad ti nije vruće, padneš s drva i opet ti nije ništa, u biti, klinci rasturaju.

E, onda je Goran rekao to što je rekao...

- Dobro, koji ti je sad to kurac – upitao je Zoka i ja sam ga u tom trenutku smatrao većim kretenom od Gorana, jer bilo je sasvim jasno koji mu je kurac, kao što je bilo još jasnije da će sad uslijediti novo predavanje o stvarima koje nikoga u svemiru ne zanimaju osim Gorana i valjda par tipova koji se time bave zato što su ih u školi svi tukli.

- To ti je najbrže rastuća biljka na planeti. U četrnaest dana naraste oko 3,65 metara, što znači da dnevno raste oko 25 centimetara. To je doista fascinantno i ako ih sad posadimo nekoliko imat ćemo hlad u roku....

Bilo je tu još blablablanja, naravno...ponekad mi se činilo da Goran nikad ne prestaje pričati i događalo mi se da mi se navečer, kad sklopim oči, odjednom pojavi njegov glas u ušima kako blebeće o glupostima.

O čemu se, naime, radi?

Goran je nekad bio normalan.
Ok, svi smo nekad bili normalni, ali to je druga priča, jer je on sad posebno nenormalan. Mislim, imao je takvih gluposti i prije, kao jednom kad je, baš kad je završila škola, rekao kako sad imamo tri mjeseca i kako bi se mogli zatvorit kod nekoga i pronaći lijek protiv AIDS-a.
Ali, tad je to bilo smiješno. Ono, hahah, kako je otkačen, kužite? E, sljedećeg ljeta je zadnji dan škole rekao kako bi bilo fora nabavit nekakve knjige o nekom totalno glupom području i onda naučit baš sve što se može znati o tome...
- Recimo, kupiš knjige, surfaš po netu i naučiš do zadnje sitnice sve o cvijeću.
E, to je isto bilo smiješno...
Osim što je on doista nabavio knjige i sad stalno priča gluposti.

No, kao što rekoh, bilo je vruće.
Bilo je stvarno nevjerojatno vruće.
Ma, bilo je da jednostavno ne možeš zamislit vruće.

- I tako, završila škola, evo nam ljetnih praznika – rekao je Zoka i bio sam savršeno svjestan da je i njemu prokuhao mozak.
Mislim, je, završila je škola, samo što je to bilo pred desetak godina, a sad je završila nekim drugim likovima.
- Aha, baš super, sad se možemo cijele dane igrat – izgovorio je Goran cijelu jednu rečenicu i to ne samo duhovitu, već i bez cvijeća u njoj, ležeći na travi i cuclajući travku što je radio valjda od prvog dana kad smo se upoznali...

***

Ulica je još bila prašnjava, neasfaltirana, a mi smo bili kao oni klinci koji su na livadi još uvijek igrali nogomet. Imao je tu travku u ustima dok je izgovarao “Goran”, a ja nisam imao ništa u ustima, nego sam samo rekao “Damir”, iako uopće nisam želio biti vani, iako uopće nisam želio biti tu u ovom glupom neboderu, nego sam samo razmišljao o Rakovcu i o Korani, i o Ivi i Ani, i o Rakovcu i o Korani...i o Korani...
Nisam uopće želio biti vani, kažem, ali starci su me istjerali i naredili da si nađem prijatelje. Baš sam smislio super plan kako ću pobjeći od kuće i onda ćemo se jednom sresti u gradu, a ja ću samo proći kraj njih dok će oni sa suzama u očima moliti da se vratim, kad je naišao cuclator travki koji se predstavio kao Goran.
Našao sam si prijatelja i sad sam mogao ići kući. Ali sam iz nekog razloga ipak ostao i, jebiga, sad, dvadesetak godina poslije, moram slušat o cvijeću.

***

Deja je svirala flautu. To je cool. Ali je i malo smiješno kad imaš šest godina, a toliko smo otprilike imali kad smo se doselili u novu ulicu. I, sad, mi igramo nogomet na dva mala, trčimo za loptom i deremo se jedni na druge, totalno smo ufurani u to da smo prave nogometne zvijezde, Zoka čak i komentira svoje akcije, a onda odjednom začuješ flautu. Mislim, tko je tu lud? Tko tjera djecu da sviraju flautu dok se svi igraju pred zgradom? Usred ljeta!?

Dobro, recimo, moji roditelji, samo što ja nisam svirao flautu nego gitaru i samo što je zapravo uopće nisam svirao nego sam je bacio kroz prozor i rekao da je slučajno pala.

Deja se prezivala Andrašić, a, užasavam se ovog što ću napisati, ali Goran je ipak moj prijatelj i premda je sad u fazi ludosti ipak često izlazimo van, tako da sam jednostavno zapamtio hrpu gluposti o cvijeću – dakle, Deja se prezivala Andrašić, a ima jedna vrsta orhideje koja se zove arbutus andrachnoides, pa kad čovjek malo bolje razmisli sasvim je normalno da je postala Goranov idol.
Ili kako se već to kaže kad netko stalno melje o nekome, premda se pravi da to nema veze s vezom.

Svemu tome svakako je pridonijela činjenica da je za vrijeme rata Deja otišla u Rijeku i tamo završila školu, pa je Goran nije baš svaki jebeni dan vidio u ulazu.
Ali je zato jednom bio u nekom bircu, kad ono - Deja.

- Ja sam se smrznuo Damire – rekao mi je Goran te večeri dok smo sjedili na stepenicama susjedne zgrade (jer, tko je vidio sjedit na stepenicama svoje zgrade), gradom, svijetom i svemirom općenito vladao je petak navečer, a s jednog poluotvorenog prozora čuo se Oliver i nekako je odjednom zamirisalo na more.

Goran, naravno, nije samo rekao da se smrznuo, već je izgovorio i nevjerojatnu količinu tupavih budalaština i cijelo vrijeme je izgledao kao tele.
- Imaš jednu vrstu orhideje koja se zove slično njoj, ali te neću davit s latinskim imenima, pa ću ti samo reći da se na hrvatskom zove vilinska planika – rekao je i ovog puta ga nisam poželio tresnuti, budući sam se sjetio vilinske planike. To je valjda jedini jebeni cvijet u svemiru kojeg bih mogao prepoznati osim ruže i tratinčice. I to zato što smo jednom išli skupa na more, a Goran je tada tek postajao ludi cvjećar i nije nas sve još tako nervirao s tim. E, kad smo stali u Delnicama išli smo malo protegnut noge i onda se odjednom pojavila ta livada s nevjerojatnim cvjetovima. Bile su to te vilinske planike.

Ubrzo sam ga ipak poželio tresnuti jer mi je, iz posve nepoznatog razloga, odlučio prepričati sve što je itko rekao te večeri kada je ponovno vidio Deju, pa sam, silom prilika, morao čuti i kako je njegova prva rečenica glasila: “O, jel to netko ostavio cvijet na stolici ili je to Deja”...Mislim....mislim...bljak! Kako to netko može reći? Na stranu sad totalno suludu zamisao da su svi ljudi na svijetu istovremeno dovoljno inteligentni i ujedno poludjeli obožavatelji cvijeća, pa mogu povezat latinski naziv neke tamo orhideje s djevojkom koja se slučajno preziva nalik tom nazivu i još bi svi trebali znat kako se ona preziva i....ma, strašno. Ali, na stranu čak i to...mislim, Kako Netko Može Reći Tako Nešto? KAKO??

Uopće se ne zajebavam, stvarno me bilo sram kad mi je to prepričavao, kao da sam ja bio tamo. A, opet, negdje duboko...ispod sedam milijardi nešto svježijih sjećanja, pomislio sam na jednu subotu, u nekom drugom gradu, u kojoj sam bio nezamislivo umoran, ali su svi htjeli na jedno piće, pa sam otišao i ja, a tamo je sjedila ona i stvarno me zaboljelo kad sam je vidio, baš me nešto stegnulo oko srca, ali prije ću umrijeti nego ikada ikome to reći, a pogotovo njoj.

***

- Znam da će zvučat čudno, ali jel možeš doći u Delnice malo – pitao je Goran.

(U Delnicama je nekada davno bilo oko sedamsto trideset i četiri tisuće dvjesto devedeset i pet birceva. Onda su izgradili neke ceste, pa više skoro nitko ne ide onuda. Tako da sad imaju tri birca. U nijednom nije bilo Gorana. Pomislio sam da možda u Karlovcu ima neki birc koji se zove “Delnice” i da sam upravo i službeno postao apsolutno najveći idiot na planeti, ali onda sam se sjetio...)

Sjedio je u travi, naslonjen na drvo za koje je on vjerojatno znao i razne latinske i grčke nazive, a meni se samo činilo da je to hrast, ili možda bukva, a onda sam počeo razmišljati o tome da li je bukva vrsta hrasta ili sam to ja sad bezveze zabrijao. Livada je i dalje bila ispunjena onim cvjetovima koji se prezivaju isto kao i Deja.

Sjeo sam pored njega, izvadio cigaretu, mirisalo je na rano poslijepodne, na onu posebnu vrstu ranih poslijepodneva kada sjediš negdje u tišini, potpuno sam, osim što nisi sam, jer je pored tebe netko tko ti je drag. Ali šutite i, eto, tako zajedno samujete.

- Znaš.... – rekao je Goran....

Onda je zapuhao sasvim lagani vjetar i vilinske planike raširile su svoj miris cijelim svijetom.
Travom, nebom, drvećem...svime.

I počelo je još jedno ljeto.

Objavio karlovackeprice u 19. prosinac 2011 22:05:55 | 8 komentara

Vjetar koji miriše na breskve

Hasku 20.11.1991. - 20.11.2011.




"Ricky was a young boy, He had a heart of stone.
Lived 9 to 5 and worked his fingers to the bone.
Just barely got out of school, came from the edge of town."

Ako prođeš baru...
Ma ne samo baru, nego i onu zapuštenu livadu, pa pogledaš lijevo prema gradu, onda ako znaš, ako baš jako dobro znaš, možeš vidjeti baš ovo.
Ali moraš znati gledati.

Tako da ne vidiš prugu, lunapark kod tržnice, kockastu zgradu knjižnice, da ne gledaš prema tržnici i Makedoncima koji kasno poslijepodne drijemaju na svojim lubenicama, malenim djevojčicama koje drže tatu za ruku i ližu sladoled u kornetu ili ispijene starce koji nose škarnicle iz kojih izviruje grlić boce.

Ali ako ne gledaš prema tamo onda možda nećeš vidjeti da je pet sati.
Znaš da je pet, jer cestu pretrčava Hasko, sedamnaestogodišnji dječak kovrčave plave kose, koji je završio s pomaganjem bratu na štandu i sad s mljackavom breskvom u ruci ide prema Velebitu ili bari, gdje god da smo mi.
Ponekad, kad se sprijatelji s Makedoncima, ponijet će i lubenicu, koju ćemo razbiti kamenom i jesti toplu, dok će nam prsti postajati sve ljepljiviji, a majice sve zamrljanije crvenim kapima.

*****

Toga dana planirao sam se treći puta iselit iz kuće. Prvi puta iseljavao sam kada je dečko koji je do tada imao nadimak Korejanac nešto maltretirao mog brata, pa smo se potukli u ulazu i pali smo na stepenice, on leđima i onda je puštao zvukove zbog kojih je dobio nadimak koji je čista onomatopeja pa ga je nemoguće napisat, ali nešto kao "A-GGGGH" i tako je to stenjao i išao sav iskrivljen doma, pa sam ja otišao kući da se spakiram za Novi Zeland, ali kad sam provirio kroz roletne da vidim stiže li njegov tata s kuburom vidio sam kako je ovaj izašao van sav sretan i s komadom kruha i paštete, pa sam ipak ostao s roditeljima.

Drugi puta selidbu sam planirao vrlo kratko. Igrali smo nogomet na parkiralištu i ja sam branio i onda sam u jednom trenutku pronašao kamen i zafitiljio ga kakvih tridesetak metara daleko, prema košu. Kad sam ja bacio kamen nije bilo nikog, no kad je kamen došao do kraja svog puta tamo je bila glava malog dječačića zvanog Glava (zato jer je cijeli bio glava, vidiš ide glava nekog djeteta i ima ispod i neke nožice, al onako, ko karikatura). Umjesto da iselim na Island, ubrzo sam shvatio da me nitko nije vidio, pa sam otišao tamo i zabrinuto komentirao kakvih sve danas luđaka ima da tako bacaju kamenje.

E, a toga dana mačevali smo se Bistrooki i ja (Bistrooki je tako nazvan zato što ništa ne vidi), pa sam ga ja slučajno ubo tehničkom u butinu (majke mi slučajno, ako lažem ne volim Tita volim Hitlera) i onda sam si počeo zamišljat kako će umrijet od nekakvog otrovanja.


E, a taj dan bila je i prava pravcata zima, iako ista kalendarski još nije počela. Općenito je to bila čudna godina, jesen u kojoj je počeo rat nalikovala je na sredinu ljeta i onda je samo odjednom počela zima i to najsivlja i najhladnija na svijetu.

Poslije smo stajali na balkonu i gledali ulicu i kvart koji je bio tako rasturen da je to zapravo bilo nekako smiješno. Da je prije bilo rata u Čečeniji valjda bi netko rekao "Jebote, ovo je ko Grozni", al nije bilo, pa smo samo šutjeli i gledali razvaljen asfalt, porazbijane prozore, nabacane vreće cementa na ulazima, a ja i selotejpom oblijepljene Valentinine prozore.

Još malo poslije po ulici smo tražili gelere. Bili smo još djeca, iako smo se pravili da nismo i na neki način nam je i rat još uvijek bio igrarija, sve dok nije došao Jakov i rekao kako je poginuo Hasko.

Ponekad mislim da je rat počeo baš tada, ili možda dva dana poslije, kada smo stajali u crvenom blatu do koljena, blatu u koje je bila zabijena zelena tabla i dok su naši roditelji plakali, a mi, eto, baš nismo mogli.
"Plači jebote" govorio sam u sebi, htio sam biti tužan, htio sam biti nešto, ali nije išlo i vidio sam na svima da se isto tako osjećaju.

Još je trajala propovijed na jeziku koji nismo razumjeli, kad se počelo pucati po gradu i premda nema šanse da ikome tko ga nije osjetio opišeš rat, možda je najbliže taj trenutak i taj tupi pogled s brda na grad - pogled koji prati granatu kako leti zrakom i zabija se u neboder u Držićevoj, a ti jednostavno ne osjećaš ništa.
I tvoji prijatelji ne osjećaju ništa i svi stoje i dalje u tom crvenom blatu, tupi i blentavi, dok roditelji gledaju samo u njih i plaču jer su tog poslijepodneva prvi puta izgubili djecu.

Osjećaji dođu tek puno poslije, pa cmizdriš ko budala kad vidiš slomljeno drvo, prestrašenog i začuđenog psa ili se sjetiš kako je prije milion godina, u nekakvoj Mezopotamiji ili tako negdje, bila subota navečer i Hasko i ti ste sjedili na obali Korane i pjevali Dirliju, pomalo pijani, i činilo ti se da nikada ništa na svijetu neće poći po zlu.

Još puno poslije, na tržnici je i dalje onaj štand na kojem su brat i on prodavali voće. Ponekad netko prodaje neku odjeću, ali najčešće je prazan. A opet, kad god prođeš pored njega, posebno ako je to u kasno poslijepodne, samo te zabljesne ono davno ljeto i njegov osmijeh dok ti baca breskvu i kaže "vidimo se večeras".

Ispred je pruga, iza nje sunce blješti nad crkvenim tornjem, lete neke ptice, čuje se prskanje vode iako su rijeke daleko, odzvanja dječji smijeh i odjednom ti cijeli svijet postane malo mutan.
Nekako slatko te zaboli trbuh i ne znaš baš da li je to od sreće ili od tuge.
I dođe ti da potrčiš do neke vode u ovom gradu koji je toliko puno ima. Da trčiš širom otvorenih očiju tako da ako netko pita jel ti to plačeš možeš reći da je to od vjetra.

Vjetra koji miriše na breskve.

Objavio karlovackeprice u 20. studeni 2011 18:03:23 | 9 komentara

Na kiši

(foto: Josip Mikšić - Ribica)

Dim cigarete nestaje u mraku, dok kapi kiše dobuju po asfaltu i sa svakom od njih u zraku ostaje raspršen jedan dan života.
Osjećam kako su mi oči zelene.
Ispred mene je arboretum Šumarske škole, iza se čuje muzika, žamor i zveckanje čaša. Otvaraju se vrata, a koju sekundu kasnije čujem njen glas.
- Pada kiša napolju...kaplje mi po prozoru... - pjeva ispod glasa i odmah se osmjehne.
Bez pravog razloga pomislio sam na neku staru ulicu, na doba kada sam bio dječak i na vruće ljetno poslijepodne, neposredno nakon kiše, kada je stari prašnjavi asfalt bio posipan cvjetovima murve, a u zraku se naslućivao miris tek sazrelih oraha čije su ljuske izvirivale ispod blijedozelene kore, kao što mali smeđi obrub izviruje na rubovima njenih vodeno zelenih očiju.

- Još piješ votku - kaže i pokazuje na moju čašu.
- Zapravo ne, zapravo uopće ne. Ali, eto, ovdje nema medice - sliježem ramenima.
- A i starke nosiš sasvim slučajno - pita i namiguje.
- Da, ovdje nema cipela - smijem se - ali, ozbiljno, ne pijem više votku.

Šutimo i slušamo kišu u krošnjama.
Uzima me pod ruku i naslanja glavu na moje rame, prošao je cijeli jedan život, ali oboje znamo da to smije.

.........


Prošao je cijeli jedan život od prvih dana lipnja 1993. u kojima je jednako tako naslonila glavu na moje rame, samo što nismo stajali već smo sjedili na drvenoj klupi i nije bila kiša, već sam žmirkao od prejakog sunca.
Samo koju minutu ranije, vozio sam bicikl kroz blještavo ratno ljeto i bio sam jednostavno sretan. Bila je to jednostavna dječačka sreća i neki ugodan mir, kao da se u arboretumu nikada ništa loše ne može dogoditi, uostalom, samo je tamo još na početku staze bio jedan cvijet u asfaltu od rasprsnute granate, sve ostalo bilo je netaknuto.
Nevena je sjedila na klupi blizu škole i kao i svaki put kad bih je vidio pomislio sam kako ću se jednom zaljubiti u nju.
- Hej - rekla je, mahnula rukom uz osmijeh i obrisala mokre oči.
- Plačeš - zaključio sam nenadjebivo mudro - pa šta je bilo En?
- Ništa De, ništa.
Sjeo sam kraj nje.
I nije bilo ništa. I bilo je svašta.
I sve je bilo najvažnije i ništa nije bilo važno.
Jednostavno smo bili tamo i pričali, ptice su letjele nad crkvenim tornjem, ljudi su vozili bicikle, šetali pse, bilo je vruće, mirisalo je ljeto, a lagani vjetar nosio je negdje izdaleka, s mora, miris soli, lavande i divljih kupina.
Da nije bilo rata, na beskrajno plavom nebu bio bi barem jedan trag aviona, da nije bilo rata crkvena zvona povremeno bi se javljala, a mi bi i dalje pričali i pričali...i možda bi sve to bilo bolje za priču, ali nije bilo tako. jebiga.


..........

- Jel znaš ono kad se ljudi tako nađu, na obljetnici mature ili tako već negdje...pa ti netko kaže kako je u srednjoj bio zaljubljen u tebe...a ti kao misliš, pa šta nisi onda rekla jebemu, iako zapravo da je onda rekla uopće je ne bi primjećivao, ali opet ti je nekako krivo, a zapravo ti je samo krivo što više nisi gimnazijalac i bezbrižan i sve pa makar oko tebe bio rat...
- A jel znaš ti da možda pričaš više čak i od mene?
Nasmijala se.
- Ma ne...nego...znaš...ja nisam bila zaljubljena u tebe. Ali sam se tisuću puta skoro zaljubila u tebe. Svaki put kada sam te vidjela na hodniku mislila sam kako ću se jednom zaljubiti, ali zapravo nikad nisam.
- Znam...
- Znaš?
- Ma mislim, ne znam...nego znam točno što misliš.
- Hm.
Slegnuo sam ramenima. Previše sliježem ramenima. Ja sam ramenoslijegač.
Ali, nekako je odgovaralo.
Zagrlio sam je i stisnula se još malo čvršće uz mene, tamo u mraku, dok je ispred nas bio arboretum, a iza nas generacija je cugala...
I na par sekundi razmišljali smo o tome kako ćemo se jako jako zaljubiti jedno u drugo. Ali znali smo da nećemo, samo ćemo do kraja života, povremeno o tome razmišljati.

....................


Puno kasnije, mirisalo je na riječno bilje i mokru travu, sjeli smo na kupski zidić u beskrajno opustjelom gradu. Na drugoj obali, na dnu blatnjave stazice, na malom je rasklopljenom stolcu sjedio ribič u zelenoj tankerici.
Izgledao je kao netko čiju bi priču valjalo znati.
Malo me gurnula ramenom i tiho počela...
- Živi u maloj kući, prizemnici, s onim niskim prozorima, tako da kad prolaziš ulicom možeš vidjeti u dnevnu sobu, koja je i kuhinja...
- I nema luster, nego sa stropa visi samo žarulja...- nastavio sam...
- To je tužno.
- Nije, to je nekako toplo.
- Zove se nekako starinski. Možda Joža.
- Da, Joža. Joža sigurno.
- I radio je na željeznici, mislim, možda još uvijek radi...kao skretničar recimo.
- I ispred kuće mu se nekako osjeti taj miris pruge i kolodvora, mislim, ne ispred kuće, nego baš na pragu.
- A desno od stola u kuhinji/dnevnoj sobi je kauč, malo star, ali ipak dovoljno udoban. I na njemu, onako poluležeći gleda televiziju...
- I zna pjevati...
- Ha?
- Da, zna pjevati. To nitko ne bi rekao. Ne znaju ni kolege s posla, ni drugi, jednostavno ponekad pjeva za sebe, ali jako lijepo pjeva.
- Znaš De, to je nekako jako lijepo.
- Znam En, ali tako je.

Malo smo šutjeli, a onda je zamirisalo na prugu i tamo u daljini, sa željezničkog mosta, čula se tutnjava noćnog vlaka za Rijeku.
I počela je još jedna kiša.
Oči su joj bile mokre poput oraha prerano popadalih s grana, onog davnog ljeta, u onoj davnoj ulici, nakon što je ljetni pljusak pobrisao prašinu s asfalta, smočio klupe i potjerao ljude u kuće tako da se nije čulo ništa osim šuštanja kiše i dječjeg smijeha, zaglavljenog negdje u vremenu.

Objavio karlovackeprice u 14. studeni 2011 21:03:20 | 7 komentara

Baseball (puta tisuću)

*prijateljima, bejzbolašima Olimpije, uz 1000. utakmicu kluba

Sjedimo na velikom toplom kamenju. Onakvom kakvo bude pored tračnica.

Nije to neko posebno iznenađenje, jer, naime, i jesmo pored tračnica.

Sjedimo na velikom toplom kamenju, nebo je blještavo plavo, sunce je visoko nad nama, a ako pogledaš desno, prema pustom autoputu, Kordunu, spaljenim selima, Plitvičkim jezerima i na kraju, moru, zrak je treperav i rasplinut. Čini se kao da se to događa na nekom konkretnom mjestu, posljednju rakovačku zgradu još vidiš posve jasno, onda kao da dođe ta treperava zavjesa, a iza nje stare kuće iza benzinske stanice, lelujave i nestabilne kao na nekoj slici s previše ulja.

Lijevo toga nema, čudno je, ali lijevo je zrak čist i ako staviš ruke pored očiju, onako da ne vidiš ništa sa strane, vidiš tračnice do u beskrajnu daljinu, sve dok se ne spoje s nebom.

Valentina sjedi uspravno, a ja sam leđima naslonjen na tračnice. Dobra stvar u ratu je da su vlakovi rijetki, pa ih brzo zapamtiš. Sada je pola četiri, a dok dođe 16.35 i vlak za Ogulin i Rijeku možeš biti naslonjen bez problema.

Iza nas je komad autoputa, ribarska kuća, Korana...a ispred ili, bolje, rečeno, ispod nas - baseball igralište.

Karlovac igra protiv Splita i u točno tom trenutku o kojem pričam dečko u bijeloj majici jako udara palicom i loptica leti prema ogradi. Splićanin u crvenoj majici trči prema njoj i nekako u tom trenutku svijet se zaustavi.

Valentina me pogleda, malo razmakne kosu i kaže:

- Da možeš nekome nešto reći, bilo šta, ali da on to sutra zaboravi...kome bi rekao...i šta?

Šutimo stoljeće ili dva. Svijet je zaustavljen, ali nije potpuna tišina...negdje iza naših leđa, možda s krova Gimnazije, čuje se lepet krila pri polijetanju neke ptice...iz nebodera metalni zvuk vijesti s radija ili televizora...negdje u grmlju punom divljih kupina cvrči jedan jedini cvrčak.

- Tebi - kažem, nakon što prođe još tisuću godina - tebi...

- Šta - upita ona, spuštenog pogleda.

- Mislim...isto što i ti meni - kažem.

Šutimo.

- Znaš...ponekad me boli trbuh kad nazoveš.

- Znam - kažem i gledam u nju dok ona gleda ravno ispred sebe, negdje daleko preko krovova zgrada na Grabriku i nitko drugi osim mene ne bi primjetio da joj sasvim lagano podrhtava brada.

Onda ustaje.

- Moram šetati...moram to sama - priča - a ti gledaj utakmicu, samo gledaj naprijed, može? Pa se čujemo onda...

Gledam naprijed.

I bez okretanja vidim je kako silazi malim putićem do autoputa, prelazi preko usijanog i pustog asfalta i odlazi na polje. Ne šeta, nego stoji.

Stoji, gleda svijet oko sebe i udiše miris ljeta.

***

Poslije smo u jednom drugom ljetu, koje daje sve od sebe da bude baš onakvo kakvo je nekada bilo. S pticama nad krovom Gimnazije, sa zvukovima normalnog života iza otvorenih prozora okolnih zgrada. Desno je grad, uspavan, nakratko zaliječen ljetom, nakratko obojan, a lijevo je lelujav zrak nad tračnicama, tamo u daljini, nad tračnicama koje prekrivaju trava i korov...lijevo je lelujav sparan zrak nad autoputom, kroz koji se vide razlomljene i mutne slike bijelih UNPROFOR-ovih transportera, kuće od kojih su ostali samo izrešetani zidovi...
Dolje je utakmica, a na leđima osjećam njena leđa, na ramenu njenu glavu i miris njene kose...
- Sunčaš se?
- Aha - kaže...

Onda šutimo, kao što šuti i cijeli svijet, samo ponekad zvonko odjekne zvuk palice i šuštanje lopte kroz travu.

Pomakne se, sasvim malo, tako da me jedan pramen poškaklja po vratu.

- Ej....hoćemo ovako voljet baseball jednom i kad rat stane?

I prođe cijeli jedan život dok shvatim da nikada nikome neću moći objasniti zašto je to najtužnije pitanje koje je ikada bilo postavljeno.

***

Iako je odgovor jasan.

Kada završava sezona, kao što naprimjer upravo završava, onda za vrijeme finalne serije ponekad zapuše vjetar i s drveća oko stadiona leti žuto lišće. Ljudi su opet toplije obučeni i u zraku se nekako osjeća i nostalgija, kao da ti baseball već nedostaje. Zapravo, nekoliko mjeseci nećeš na njega ni pomisliti, a onda u ožujku sljedeće godine, jednog jutra odjednom primjetiš kako zrak kod stare bolnice ne miriše na kruh i peciva iz pekare preko puta, podigneš glavu i umjesto potpuno puste krošnje ugledaš gusto zeleno lišće stare lipe, koja se nadvija nad kiosk u kojem kao mali dječak kupuješ sličice nogometaša i žvake, pa malo poslije Zagorove romane, a poslije Sportske novosti i razne magazine, sve dok jednom ne počneš kupovati Vjesnik, jer kad počneš kupovati Vjesnik to je kao da si priznao da si, eto, obavio sve u životu, i više ništa novo te ne čeka, nego samo da svakog jutra, dok u ruci držiš plavu vrećicu s pola kruha, burekom i dva jogurta, kupuješ na kiosku Vjesnik i kutiju cigareta, čekajući dan kada nećeš doći, a netko će na drvetu ispred stare bolnice vidjeti tvoje lice i ime uokvireno crnom. Ali to će doći tek poslije.

E, a kad se dogodi taj dan, onaj s razlistalom lipom, onda ti nedostaje baseball. Sjetiš se svega i premda mjesecima nisi pomislio na njega, sad ti se odjednom čini kako će taj mjesec do prve utakmice biti nemoguće dug.

A onda i to prođe. Prvog dana sezone uvijek se nekako pogodi da zima ima zadnje trzaje pred definitivni dolazak proljeća. Ljudi su zamotani u kapuljače, plave baseball jakne s natpisom "Karlovac" preko prsa, uvlače ruke u džepove, na tribinama se ne sjedi nego se cupka da ti se noge skroz ne zamrznu, a kad dišeš u zraku se pojavi izmaglica. I bude to nekako kao da si se vratio s dugog putovanja, vratio u svoj grad, i ugledaš ljude koji ti nisu najbolji prijatelji ili oni na koje si neprekidno mislio svo to vrijeme na putu, ali kada ih ponovno vidiš znaš da si došao kući.

Objavio karlovackeprice u 16. listopad 2011 21:36:55 | 15 komentara

Sanja (prvi balkon u Džemala Bijedića 8c)

Marić kaže da je Sanja zaljubljena u mene, a ja se osjećam glupo. Imam jedanaest godina i pomisao da je neka cura zaljubljena u mene može me natjerati jedino na paničan bijeg. Novi asfalt pomalo je prašnjav, čini se mekan, kao da će naše stope ostaviti trag u njemu, kao da se i on topi pod prejakim lipanjskim suncem, baš kao što se topimo mi.

Negdje u Meksiku, počinje Svjetsko prvenstvo u nogometu, Jugoslavije nema, svi dječaci iz ulice navijaju za Brazil, samo Sanja i ja za Argentinu. Sanja nije dječak, ali kao da jest. Ne druži se s djevojčicama iz ulice, ne igra lastiš (iako bi ih vjerojatno sve rasturila) niti skrivača. Sanja vozi bicikl, brzo i divlje, oblači se kao dječak, ima frizuru kao Dražen Petrović i igra nogomet ponajbolje u ulici. Zapravo, kad malo bolje razmislim, Sanja i izgleda kao Dražen Petrović dok juri za loptom i vješto zaobilazi dječake. Iako je on košarkaš, dok pod ljetnim suncem udara nogometnu loptu Sanja podsjeća baš na njega.

Nije nimalo nalik sestri, sestri koja je prva ljubav našeg djetinjstva, koja izgleda kao da se u ulicu Džemala Bijedića spustila iz nekog talijanskog filma, kao da su sve oko nas kulise za Fellinijev novi film, dok sjedimo na zidiću u kratkim hlačicama i ližemo sladoled, dok Sandra prolazi i izaziva prve dječačke uzdahe u našim životima.

I jutro je vruće, a Sanjin stan je ugodno hladan, dok pijemo cedevitu, dok gledam knjige, a Sanja kaže "ti si prvi koji gleda knjige, a ne ploče". Ali ploča imam puno, ostavio mi ih je stari, a knjige nemam, barem ne onoliko koliko bi želio. Ne kažem to Sanji. Stojimo na balkonu, gledamo prema parkiralištu koje će uskoro biti prepuno naših vršnjaka.
- Jesi gledao nogomet sinoć - pita me Sanja.
Argentina je pobijedila Urugvaj, a ja nisam gledao nogomet, ali kažem da jesam. Starci su rekli da je prekasno, imam najgore starce na svijetu, sigurno sva ostala djeca svijeta ostaju budna do jutra i gledaju prijenose iz glupog Meksika u nekoj glupoj vremenskoj zoni, samo ja moram na spavanje.

Ne znam je li Sanja bila zaljubljena u mene. Nikad mi to nije rekla. U mojim očima Sanja je bila dječak, jedan od nas, netko tko igra nogomet bolje od mene, tko se tuče s nama kad nas napadnu dječaci iz druge ulice...a opet, Sanja me zvala kod nje uvijek kad bismo se sreli, pričali smo o stvarima o kojima jedanaestogodišnjaci inače ne pričaju, kad me onaj Gogo ošamario bila je ljuta i bijesna, više čak i od mene.

Prošle su godine, svijet se raspao, ispred zelene garaže bila je Sanja, u haljini za maturalnu večer. Čekala je prijevoz, oko nje razmrvljena fasada lomila se pod koracima, nad njom bili su najloni i selotejp nekadašnjih prozora...pričali smo u mračnoj ulici, bilo je zamračenje, ulica je bila kao nekad, kao dok smo bili klinci i dok još nisu postavili uličnu rasvjetu. Sanja više nije bila dječak. Bila je jebeno prekrasna, ali imao sam 17 godina, a sa 17 godina možeš djevojkama reći i napraviti svašta, samo im ne možeš reći da su jebeno prekrasne.

Sanju više nikada nisam vidio, niti sam ikada bio u stanu. Ne znam kako danas izgleda, ali u mojoj glavi još uvijek mogu sklopiti raspored namještaja onog davnog ljeta u kojem smo bili djeca i u kojem je Sanja bila dječak. Sjećam se naših odraza u regalu, sjećam se knjiga i ploča, tepiha i zidnog sata, koji je otkucavao 9 sati u jednom lipanjskom jutru.
Sjetio sam se i kako je Sanja kasnije doista igrala košarku i kako su izgubile od Cibone sa jako puno, sjećam se kako sam se smijao i zezao je i kako joj je bilo krivo. Možda jednako onoliko koliko joj je bilo drago što sam jedini iz ulice došao na tu utakmicu.

Sjećam se puno toga, jedino se ne sjećam da li je onog ljeta, dok smo stajali na njenom balkonu i pričali o utakmici večer prije...da li je na toj utakmici Maradona zabio gol ili je samo dodao. I krivo mi je što se ne sjećam, jer Sanja mi je to pričala, tog jutra, dok je otkucavao sat iz njene dnevne sobe, pričala mi je kao da nisam malo prije rekao da sam gledao utakmicu.

Objavio karlovackeprice u 12. listopad 2011 21:45:44 | 10 komentara

Djevojčica

Ne znam zapravo da li mi se ona sviđala, doba je to kada baš ne razmišljaš na takav način.
Naime, naše godine još su bile jednoznamenkaste...

Uglavnom, živjela je u trošnoj kućici u jednom neboderskom naselju, mama joj je puno radila, a tata...tata je možda isto nešto radio, možda i nije, ali uglavnom je stalno mlatio Mariju. Curica od 7-8 godina morala je skuhati ručak i to savršeno, pospremati, napisati sve zadaće, ne znam, možda se i penjala na krov da popravi antenu.
Bili su jako siromašni, što je razmaženiji dio razreda odmah prihvatio s negodovanjem.

Ne znam što je bilo sa mnom i zašto sam se već tada odlučio inatiti, ali sam svakog jutra zastao pred njenom kućicom i čekao Mariju da krene prema školi. I uvijek kupovao dva peciva, jedno za nju, jer njen stari je zaključio da ako već kuha ne mora i jesti. U svojoj borbi protiv nepravdi pozivao sam je na svaki rođendan, malo zato što sam htio, a malo i u inat ostalima, tako da mogu vidjet s kim se više neću igrat ako kaže nešto protiv Marije.

Ne znam kad je prestala ta dječja ljubav, ne znam čak niti kad se točno Marija odselila. Znam samo da je ta trošna kućica malo uređena i u njoj je otvoren kafić. Jedan od onih koji steknu naziv "uličnog". Sjedili smo tamo na terasi, na suncu, nekako je uvijek bilo sunce kad smo bili u tom kafiću...kartali smo, postavili su i poker aparate, pa je par pacijenata sav džeparac trošilo na to da otkriju "sistem", bilo je to i savršeno mjesto za gledanje cura kad se vraćaju iz škole, tamo smo se prvi puta i ozbiljno svađali...kad je jedno drugo ljeto bilo na izmaku, kad se spremalo nešto strašno i kad smo već i mi morali prihvatiti da se sprema nešto strašno.

I svo to vrijeme nikad nisam pomislio na Mariju.

Onda je bio Badnjak. Prošlo je tek par mjeseci od onog ljeta, one svađe, onog života...Pucalo se negdje u daljini i sjedio sam na podu, naslonjen na krevet i gledao neki film na videu. Učinilo mi se da me nešto zove mama, isključio sam zvuk i baš u tom trenutku odjeknula je stravično glasna eksplozija. Znao sam da je tu, znao sam da je kod nas, u ulici, bojao sam se da je stan nekog od prijatelja, bojao sam se da je kod Jelene...u stilu obrambenih igrača američkog nogometa mama i tata su se bacili na mene dok sam izlazio na balkon, ali vješto sam im izmakao.

Vani je bio mrak. Zamračenje. Nebo bez zvijezda. Samo ti ogromni narančasti plamenovi išli su skroz do neba...
Sirene su zavijale noćnim nebom, noćnim gradom, noćnim životom...

- Kafić, urlao je Zoka sa svog balkona pokazujući mi u pravcu požara...

A ja sam se sjetio jednog kišnog jutra kada smo Marija i ja zajedno zakasnili u školu, jer sam došao po nju baš kad je dobijala redovnu porciju batina. Ipak je izašla bez suza, bez straha, bez riječi...
Ušli smo u razred i učiteljica nije ništa pitala.

Valjda, ponekad, i odrasli ponešto razumiju.

Objavio karlovackeprice u 7. listopad 2011 23:21:17 | 13 komentara

Stroj koji pokreće svijet

Da je bila malo veća, Jelena je mogla vidjeti i zelenu rijeku, bijelu pjenu slapa i, tamo preko rijeke, ljude kako rade u polju.
Ovako je vidjela samo žutu livadu koja se protezala u daljinu, sve do mjesta na kojem se, činilo se, spajala s nebom.
- To je maslačak – rekla je mama i čvršće je primila za ruku.
Šetale su kroz cvijeće, dok je zrak mirisao na ljeto, a negdje daleko čulo se jednolično brujanje, čisto i neprekinuto. Jelena je pomislila da je to stroj koji pokreće svijet, tako savršen i vječan da ga nikada ništa ne može pokvariti.

*

U trenutku kada je udario loptu nogom, učinilo mu se da je nekako zaustavio svijet. Nema sumnje da je sve trajalo kraće od sekunde, ali njemu se činilo da je stao zauvijek. Osjetio je miris trave, znoj na čelu, peckanje na ramenima od predugog izležavanja na slapu pod najjačim suncem… Osjetio je i dodir kože i jedva primjetan pritisak lopte na desnoj nozi, čuo automobile kako idu prema moru, razgovor ljudi negdje kraj rijeke i sok od bazge kako se toči u bijelu papirnatu čašu.
Vidio je Zoku kako, i ne znajući da je zauvijek uslikan i memoriran, domahuje rukom, dovikuje da mu doda loptu, željan da zabije gol, s onom iskrom u očima, s mokrim, radosnim i napetim pogledom, dok mu lančić poskakuje oko vrata.
Vidio je na kraju i crvene oblake na još uvijek plavom nebu, tamo daleko, kako se spajaju s livadom punom žutog cvijeća.
Kada se svijet ponovno pokrenuo znao je da će od sada sve ići puno brže i već iste večeri zabolio ga je trbuh kada je pomislio na onu sliku, prvu sliku u svom životu za koju je u punom smislu shvatio da se baš nikada neće ponoviti.

*

Dok ga je gledala kako silazi niz gimnazijske stepenice, Jelenu je zabolio trbuh. Zato se unaprijed nasmijala, doviknula mu «vučeš se k’o smrt» i podigla nogu na drugu stepenicu, kao fol da zaveže žnirance na lijevoj tenisici, iako su bili sasvim dobro zavezani.
Lupnuo ju je po leđima, a ona je pognute glave još jednom duboko udahnula, do boli pritegnula žnirance i onda se ispravila, pogrešno uvjerena kako je prikrila lagano rumenilo na obrazima.
- Idemo skupa doma – pitao je, a ona je klimnula glavom.
Kada su otvorili masivna drvena vrata s debelim mutnim staklima, svijet ih je narančasto zabljesnuo. Grad je bezobrazno mirisao na proljeće i vodu i bilo joj je krivo kada je odglumio kavalira i uz smiješni naklon pustio je da prva izađe.
Željela je da to bude on, da bude korak ispred nje i da ga zauvijek sačuva u toj slici ispred njih.

*

Jaka žuta svjetla na malom trgu ispred kazališta nisu mogla zavarati činjenicu da je pao mrak, onaj gusti, hladni i magloviti jesenski mrak.
Odjednom je stupila korak-dva ispred njega i šutnula kesten, pokupivši usput nogom i par sasušenih listova.
Gledao ju je s leđa, kako se igra poput djevojčice, i nije znao želi li više da je zagrli ili da, dok je svijeta, traje ovaj trenutak u kojem je gleda i želi taj zagrljaj.
Par sekundi kasnije izbora više nije bilo – okrenula se, stala pred njega i raširila ruke. Nasmijao se i prihvatio zagrljaj. Vrat joj je mirisao na kupine i maglu.
Zrakom se širio miris pečenih kestena, a opustjelom cestom prošao je noćni autobus za tko zna gdje.
Dok se u daljini čulo jednolično brundanje autobusnog motora, najtiše što je moguće šaptala mu je na uho kako je kao djevojčica s mamom šetala livadom punom maslačaka i u daljini čula jednolično brundanje za koje je mislila da je stroj koji pokreće svijet.

*

Autobusi su išli u suprotnim smjerovima, njen put trajao je dugo, njegov sasvim kratko, prolazili su drugim ulicama, ona kasno noću, on rano ujutro i gledali su različite sive izranjavane zgrade, razbijene cigle posipane uz rub ulice i izrešetane zidove.

Sve je bilo drugačije, a opet isto. Isti je bio osjećaj u trbuhu, ista maglica prekrivala je oči i uzaludno su se trudili da sami sebe uvjere da je to od pospanosti. Pod njihovim nogama brujao je svijet, odlazeći u nepovrat.

*

Gdje je bila livada bilo je blato, gdje je bilo žuto cvijeće bile su lokve prljave vode.
Nebo je bilo isto, nebo uvijek bude isto i kada su se u daljini, tamo gdje se spajaju nebo i blato, pojavili prvi crveni oblaci, osjetio je kako ga steže u trbuhu.
Znao je da nije jedini, vidio je strah u očima onih koji su ove noći ponovno postali dječaci, vidio je i ravnodušne, one napaljene, one s mržnjom u očima, ali nekako je najgore bilo vidjeti one najstarije, čije su oči bile mirne sve dok ne bi pogledale u nekog od njih. Tada bi im se oči ispunile tugom koju valjda ni sami ne bi znali objasniti, kada bi uopće itko pitao.
Strah mu je razarao trbuh, a onda ga je Kruno lupio po leđima, široko se osmjehnuo i rekao:
- Ajd ne brini, za par dana ćemo sjedit na Korzu, pit pivu i gledat komade. Za par dana se opet vraćamo u svijet – namignuo je.
Pogledao ga je, sada sasvim mirno i ravnodušno.
- Kao da će više ikada biti svijeta.
Ustao je prvi.

*

Gdje je bilo blato bila je livada, gdje su bile lokve prljave vode bilo je žuto cvijeće.
Nije željela vidjeti rijeku, bijelu pjenu slapa i polja tamo na drugoj obali, pa je sjela u travu ispunjenu žutim cvjetovima.
Zaustavila je disanje, toliko je jako htjela u daljini čuti ono jednolično, čisto i vječno brujanje.
Ali, bila je tišina.
Takva tišina da ti ne ostane ništa drugo nego da legneš u tu travu, zažmiriš i dišeš sasvim polako i mirno, da se ne ugušiš od knedle koja ti se zaglavila u grlu.
I na ništa ne misliš nego na to da zbilja nije moralo biti tako.
Jebem mu mater, nije.

Foto: 1. Denis Stošić, 2. i 3. Dinko Neskusil

Objavio karlovackeprice u 4. listopad 2011 19:58:45 | 3 komentara